Piše: Goran Sekulović

Posljednji politički događaji u našoj zemlji – a oko nje i Zapadnog Balkana kome pripada i na globalnom planu – pokazuju da, ipak, ima nade da Crna Gora ima nade. I to ne samo da opstane i preživi u nekom rudimentarnom stanju koje će se kat-tad vinuti do visina koje joj pripadaju (u što uostalom i niko od istinskih njenih patriota nikada i ne sumnja, a čiji plod je svakako i obnova državne nezavisnosti 2006.g. poslije skoro jednog vijeka), već da i u ’’borbi neprestanoj’’ stalno te visine afirmiše i pokazuje pred sobom i svijetom kao svoj autentični znak prepoznavanja i kao nikad ugaslu luču i zublju jedne samosvojne čežnje, potrage i snage za istorijski toliko puta dokazanim (multi)nacionalnim, civilizacijskim i građanskim kosmopolitskim slobodarstvom i svjetonazorom. No, da krenemo redom. A krenulo je da ne može biti gore, tj. očekivano kada se radi o poslanicima iz redova DF-a. Odbor za ljudska prava i slobode Skupštine Crne Gore 1. juna 2021.g. nije podržao prijedlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Četiri člana odbora iz Demokratskog fronta bila su protiv, uzdržani su bili zastupnici Albin Ćeman iz Demokrata i Miodrag Lekić iz Demosa, dok su zastupnici Amer Smailović iz Bošnjačke stranke, Genci Nimanbegu iz Albanske koalicije i Srđan Pavićević iz koalicije Crno na bijelo glasali za usvajanje. Predsjednik Odbora Jovan Vučurović, koji je glasao protiv dokumenta i ponovio da se “u Srebrenici nije desio genocid”, pozvao je Skupštinu da ne usvoji rezoluciju.

Dok se kuvalo na domaćem terenu i oko Rezolucije o genocidu u Srebrenici i oko ministra koji ga je u Skupštini negirao, u međuvremenu je Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Džo Bajden potpisao 8. juna uredbu kojom se proširuje opseg vanrednih mjera u vezi sa regionom Zapadnog Balkana, proglašenih odlukom još iz 2001. godine, kao i kriterijuma za uvođenje američkih sankcija da bi se, kako je saopšteno iz Bijele kuće, riješili izazovi kao što su korupcija i drugi potezi kojima se opstruiraju ključne institucije i međunarodni sporazumi. Vrlo je važno da se uredbom kao prioriteti za sankcionisanje postavljaju upravo kršenja principijelnih i od strane domaćih vlasti – i ranije i sadašnje! – preuzetih demokratskih vrijednosti i standarda koje se odnose u dijapazonu od poštovanja ljudskih prava i međunarodnih sporazuma i institucija, odluka i presuda, do borbe sa korupcijom, ili pak obrnuto, sasvim isto!

Bajden je uredbom između ostalog naložio da se sankcioniše bilo koja osoba za koju Sekretarijat za finansije, u konsultaciji sa Stejt departmentom, utvrdi da je „odgovorna ili da je saučesnik, direktno ili indirektno angažovana u akcijama ili politici koje prijete miru, bezbjednosti, stabilnosti ili teritorijalnom integritetu bilo kog područja ili države na Zapadnom Balkanu i podrivaju demokratski procesi i institucije u regionu“. Kaznenim mjerama bi bile obuhvaćene i osobe koje su odgovorne za „ozbiljno kršenje ljudskih prava i koje su umiješane u korupciju u regionu, uključujući pronevjeru javnih sredstava, otuđenje privatne imovine za ličnu korist ili u političke svrhe i mito“. Uredba, kako je saopšteno iz Bijele kuće, takođe omogućava da se sankcionišu akteri koji su umiješani u „kršenje ili akcije kojim se opstruiše ili ugrožava primjena bilo kog sporazuma o regionalnoj bezbjednosti, miru, saradnji ili međusobnom priznanju, okvira ili mehanizma povezanog sa Zapadnim Balkanom“. Osobama, sankcionisanim po Bajdenovoj uredbi, biće blokirana sva imovina u Sjedinjenim Državama, dok će američkim državljanima bilo zabranjeno da obavljaju transakcije sa njima. Takođe će im biti „zabranjeno da ulaze u Sjedinjene Države ili dobiju američku vizu“, navodi se u saopštenju Bijele kuće. Dodaje se da će Sekretarijat za finansije, u saradnji sa Stejt departmentom, nastaviti da ažurira listu pojedinaca koji podležu sankcijama prema uredbi. Bijela kuća je povodom Bajdenove uredbe saopštila i da je „obezbjeđenje sigurnosti i političke stabilnosti regiona Zapadnog Balkana“ u skladu sa riješenošću administracije da ’’promoviše ključne američke bezbjednosne interese, uključujući i zaštitu demokratskih institucija“.

Povodom Bajdenove uredbe oglasio se i američki državni sekretar Entoni Blinken koji je u saopštenju ponovio da su SAD riješene da osiguraju stabilnost i bezbjednost Zapadnog Balkana, što bi omogućilo državama u regionu „da ispune svoj potencijal kao slobodne i prosperitetne demokratije“. „Korupcija nanosi direktnu štetu spoljnoj politici, nacionalnoj bezbjednosti i ekonomskom zdravlju SAD i naših saveznika i partnera. Zato smo riješeni da promovišemo odgovornost i da se borimo protiv nekažnjivosti onih koji su umiješani u značajnu korupciju na Zapadnom Balkanu i širom svijeta. Naša posvećenost promovisanju demokratije, transparentnosti i odgovornosti širom Zapadnog Balkana je čvrsta i u skladu sa standardima koje države u regionu moraju da ispune da bi postigle svoj cilj da napreduju na evropskom putu“, zaključio je Blinken.

Vrlo brzo nakon Bajdenove uredbe uslijedila je ’’reakcija’’ Skupštine Crne Gore. 17. juna donijete su dvije značajne odluke kojima se zapravo ide ’’u susret’’ Bajdenoj uredbi i pokazuje, ipak, sve u svemu, i pored određenih, pa i ne malih, manjkavosti, da se možemo nadati boljim danima za Crnu Goru u kojima će opšti, nacionalni, građanski i državni interesi preovlađivati nad parcijalnim i uskostranačkim. Prva usvojena odluka je Rezolucija o genocidu u Srebrenici, a druga o smjeni ministra pravde i ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića .Rezolucijom o genocidu u Srebrenici, Skupština Crne Gore potvrđuje da je u Srebrenici počinjen genocid u julu 1995. godine, u kojem je stradalo više od 8.000 civila bošnjačke nacionalnosti. Skupština Crne Gore Rezolucijom osuđuje izjave, postupke i politike koje negiraju ili dovode u pitanje da se u Srebrenici desio genocid, a 11. jul se proglašava Danom sjećanja na žrtve Srebrenice. “Zabranjuje se javno negiranje postojanja ili umanjenje genocida u Srebrenici. Potvrđuje se riješenost države Crne Gore da u budućnosti spriječi genocid i druge ozbiljne zločine”, stoji u Rezoluciji.

Za Rezoluciju su glasali poslanici vladajućeg Građanskog pokreta URA i Demokratske Crne Gore i poslanici opozicije – DPS-a, SDP-a, SD-a, Bošnjačke stranke i albanskih nacionalnih stranaka, a protiv (19 poslanika) i uzdržani (sedam poslanika) su dio vladajuće koalicije Za Budućnost Crne Gore koju predvodi DF. Ukupno je za Rezoluciju glasalo 55 poslanika, što je dvotrećinska većina u parlamentu i predstavlja dobar i optimistički znak da je moguće na taj način rješavati i donositi zajedničke, ubjedljivo većinske parlamentarne odluke različitih stranaka i o mnogim drugim krupnim političkim i državnim pitanjima u zemlji. Što se tiče ministra Leposavića, on je zbog negiranja genocida u Srebrenici smijenjen sa 43 skupštinska glasa. Za njegovu smjenu glasali su poslanici opozicionih partija – DPS-a, SDP-a, Socijaldemokrata, Bošnjačke stranke i albanskih nacionalnih partija, kao i poslanici Građanskog pokreta URA iz vladajuće većine. Uzdržano je bilo deset poslanika Demokratske Crne Gore, dok je protiv razrješenja Leposavića bilo 27 poslanika DF-a i ostalih stranaka iz koalicije Za Budućnost Crne Gore.

Pretpostavka je realna da bi civilizacijske odluke i standarde koje donose i usvajaju najviši ustavni, politički i zakonodavni organi i institucije jedne zemlje trebalo da slijede i pravne i krivične regule, norme i sankcije. Moćan agens i činilac za njihovo poštovanje i usvajanje u svakodnevnom životu, osobito u političkoj i državnoj sferi, ali i u kulturološkom i javnom praksisu u cjelini, svakako će biti upravo gore spomenuta i analizirana Bajdenova uredba, kojom se SAD ne samo vraćaju na evropsku i svjetsku političku pozornicu, već kojom se direktno ističe da je političko i međudržavno stanje na Zapadnom Balkanu pitanje od najvitalnijeg nacionalnog i bezbjednosnog američkog interesa. A posljednjih mjeseci smo bili neposredni svjedoci koliko sve do danas u aktuelnoj crnogorskoj vlasti ima onih koji negiraju genocid u Srebrenici i time destabilizuju mr, sigurnost i bezbjednost ne samo Zapadnog Balkana, već i SAD-a, kao i svih drugih članica, partnera i aktera NATO saveza i Evropske Unije.

Mogli bi reći da je ’’reakcija’’ Skupština Crne Gore pokazala da je u pitanju ’’đak’’ koji talentovano, bistro i vrlo dobro kapira što mu valja činiti u datoj situaciji. Na odluke Skupština Crne Gore uslijedile su (ne)očekivane reakcije iz Beograda. One su praktično u biti istovjetne već skoro dva vijeka. Medijsko spinovanje ove vrste je bilo u vrijeme tzv. antibirokratske revolucije prema nekadašnjim crnogorskim komunističkim rukovodiocima, pa prošlih godina u odnosu na Mila Đukanovića i DPS, a sada prema Aleksi Bečiću i Zdravku Krivokapiću. Kako su se smjenjivale vlasti u Crnoj Gori po želji Beograda, tako su pod njegov udar uvijek dolazili oni koji bi se barem malo odvažili da pokažu izvjesnu autonomnost i nezavisnost. U tom smislu prisustvujemo i komičnim situacijama. Naime, odmah poslije prvih oštrih i neprimjerenih (ako se tako nešto više uopšte i može reći za bilo što uobičajeno što dolazi redovno i gotovo unisono iz Beograd!?) reakcija zvanične Srbije, 21. juna oglasilo se Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) Crne Gore i izrazilo zabrinutost zbog reakcija zvaničnog Beograda na usvajanje Rezolucije o Srebrenici u crnogorskom parlamentu. MVP-u je neshvatljiva izjava predsjednika Skupštine Srbije Ivice Dačića koji je 20. juna pozvao mitropolita Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori Joanikija da se “pozabavi” crnogorskim premijerom Zdravkom Krivokapićem. “Neshvatljivo je da ovakav stav dolazi od predsjednika parlamenta države koja je kandidat za članstvo u EU. Da i ne pominjemo da to što bi se ovakve i slične poruke mogle tumačiti i kao poziv na rušenje državnog poretka u zemlji, iako iskreno vjerujemo da to nije bila namjera gospodina Dačića”, navedeno je u saopštenju MVP. Komično je zaista da se čelnik MVP Crne Gore žali i čudi što predsjednik srpske Skupštine poziva mitropolita Joanikija da utiče na Krivokapića da se vrati vrijednostima ’’srpskog sveta’’ (čitaj svetosavlja) koji ga je sve zajedno sa svim ministrima i postavio tamo đe je (još uvijek) danas. No, ko te postavi taj te i ostavi! U svojoj reakciji Ivica Dačić ’’prirodno’’ odgovara da se zna kako su i ko ih je postavio i da se on na taj način i – ponaša. O kej, sve je bilo jasno još i 30. avgusta lani. I jeste da se ,,srpski svet’’ agresivno natura i ’’razvija’’, no svakako i ovaj naš izvorno istorijsko-crnogorsko-građansko-nacionalno-državni svijet se ne da i pruža otpor suprotstavljajući se šovinizmu i klerofašizmu. Svakome sa imalo etike i ličnog integriteta, zdrave pameti pa zašto ne reći i ’’kefala’’ i praktične vještine i spretnosti nije teško da shvati što mu je danas činiti da ne podlegne pod mengele velikosrpskog šovinističkog ’’skeleta’’ – i u prenosnom, metaforičkom, ali nažalost i u bukvalnom smislu i značenju posljedica do kojih je velikosrpstvo, tj. ’’srpski svet’’ dovelo i Srbe i Srbiju i čitavi region.

U svim ovim i sličnim reagovanjima primjetno je da su neki od djelova parlamentarne većine, tj. iz vlasti po(s)lovično reagovali (iz MVP-a možda ovog puta i ponajmanje!?), čak upravo oni na koje su u reakciji iz Beograda – ništa novo, dakle, nota bene – osuli drvlje i kamenje i teške uvrede i optužbe za izdaju srpskog naroda i Srbije. Jer – demokrati su bili uzdržani prilikom glasanja o smjeni Leposavića (nijesu htjeli da glasaju za smjenu zajedno sa poslanicima DPS-a!?), a Krivokapić je nakon usvajanja Rezolucije izjavio da on ne bi za nju glasao, iako je dao prijedlog za opoziv ministra koji negira genocid na koji se i odnosi pomenuta Rezolucija!? Premijer Krivokapić zapravo kao da nije čitao Rezoluciju, jer kao razlog što smatra da je bila nepotrebna navodi da iza zločina stoje pojedinci, a nikada narodi – dakle, ono što sama Rezolucija u svom tekstu inače sadrži. No, jasno je da se svi politički akteri u Crnoj Gori već pripremaju za buduće neizbježne vanredne izbore, pa se tako i Krivokapić obraća, po njegovom mišljenju na pravi način, svojim potencijalnim biračima. Beograd ne osuđuje členika URE, jer očekuje da se uz pomoć DF-a čak može naći i u ulozi novog premijera, što bi svakako bilo ravno pravom čudu, s obzirom da su najnovije dvije odluke Skupštine Crne Gore ipak vododjelnice u pogledu daljeg demokratskog sadržaja nove vlasti, što je osjetio i DF, naravno sa svog svjetonazornog gledišta, te poručio da se odnosi moraju resetovati i vratiti na 31. avgust prošle godine.

A upravo je Sporazum o poštovanju spoljnopolitičkog i usvojenog međunarodnog strateškog kursa države koji je potpisan poslije prošlogodišnjih izbora tek sada bio u prilici da se nađe na prvoj pravoj provjeri. Makar simbolički je važno da su sva tri čelnika i aktera, tj. potpisnika tog Sporazuma na suštinski način bili upravo sada prilikom donošenja odluka u Skupštini ’’na pravoj strani istorije’’, tj. da su, makar neki vidimo i po(s)lovično, ipak na djelu pokazali i dokazali poštovanje i vitalnost preuzetih od strane crnogorske države međunarodnih obaveza kao nužne i jedino civilizacijske i političke osnove za dalji napredak Crne Gore u procesu evropskih integracija , ali i sveukupnog napretka Crne Gore na svim poljima stvaralaštva – od ekonomije preko politike do kulture, nauke i obrazovanja – ili obratno ako se hoće, a trebalo bi da se hoće!?

Praktično je Rezolucijom o genocidu u Srebrenici omogućeno da se Bajdenova uredba odmah počne primjenjivati na sve one koji u praksi i na djelu u svim društvenim sferama usporavaju, sprječavaju i onemogućavaju dalje uspjehe naše zemlje u evropskim integracijama, a to dakako obuhvata i sve njihove negativne radnje i akcije na polju poštovanja ljudskih prava, multikulturalizma, multikonfesionalnosti i multietniciteta. A takvih je nažalost trenutno baš puno i to u mnogim najznačajnijim državnim organima i institucijama (po dubini!?), koje sasvim suprotno od onih vrijednosti koje bi morale da promovišu – a upravo zahvaljujući tim pojedincima, strankama i politikama – otvoreno ne samo da negiraju genocid u Srebrenici već ozbiljno i temeljno krše ljudska prava čitavih naroda-nacija, kao što je crnogorski narod, ili čitavih vjerskih korpusa i zajednica, kao što je Crnogorska pravoslavna crkva.

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić optužio je Crnu Goru da se usvajanjem Rezolucije – koja je po njemu protiv vitalnog interesa srpskog naroda!? – umiješala u tuđa pitanja: “Je li ta Srebrenica u Crnoj Gori? Kakve veze Srebrenica ima sa Crnom Gorom? Što se oni mešaju u nečije tuđe odnose?’’ Vučiću očigledno najviše nedostaje gradivo iz – etike. Da srpski predsjednik prihvati civilizacijski stav da su zločinci pojedinci a nikako ne narod, lakše bi došao do shvatanja i uviđanja autentične crnogorske riječi-pojma čojstva, odbrane drugoga od sebe (ili da je najprije shvatio bit ovog pojma, lakše bi prihvatio da su zločini uvijek djelo pojedinca a ne kolektiva!?). Tada bi i on došao do tako ljudske i humane svete obaveze i dužnosti da se osudi svaki zločin kao u konačnom neuspjela stvarnost i mogućnost da se drugi pojedinac odbrani od onog agresivnog prvog pojedinca kada taj Drugi (kao simbol sve-drugosti i sve-drugačijeg) nema sredstava i moći da se odbrani a onaj prvi ne želi, neće, ne može ili nije u stanju da ga od samog sebe odbrani, tj. da odbrani sam sebe od sebe samog! Ako nema efektivne veće sile da ga onemogući, jedino se tako može spriječiti zločin onih koji znaju samo za mržnju, zlo, golu silu i nasilje. Čojstvo sadrži u sebi savjest i moralnu odgovornost i obavezu kao potencijalnu branu svake individue da (iz)vrši zločin, pa i genocid svakako, i to genocid kao magmum krimen ponajviše i ponajprije!? Njemački čuveni naučnik-slavista i univerzitetski profesor Gerhard Gezeman, autor knjige ’’Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca’’, za crnogorsko čojstvo – ople¬me¬nji-va¬nje ju¬na¬ka u čo¬vje¬ku (he¬roj¬sku ljud¬sko¬vi¬nu) ili moralnu fi¬lo¬zo¬fi¬ju he¬ro¬i¬zma odbrane i (od) sebe i (od) drugoga – nije mogao u njemačkom jeziku da nađe odgovarajući izraz pa ga je nazvao-preveo sa dvije riječi: humanitas heroica. To samo pokazuje – kada veliki njemački jezik teško može da obuhvati svu složenost i višeznačnost, veličanstvenost i etičnost ovog pojma – da nam se i sa našeg zajedničkog četvoroimenog jezika često suviše brzo (u)čini da sasvim lako i samorazumljivo shvatamo i znamo što znače u pojedinim narodima neke važne i vrijedne riječi, riječi koje se mogu čak poistovjetiti i sa cijelim nacijama. Posljednje odluke Skupštine Crne Gore pokazale su da smo još jednom shvatili i primijenili na djelu našu najskupocjeniju riječ, našu duhovnu državu-čojstvo, a da nažalost još jednom, oni koji bi htjeli, i opet nažalost, da zagospodare nama i našim identitetom – iako imaju svoj dakako svake pažnje i poštovanja vlastiti identitet – pa i tom našom svetom riječju čojstvo, to nijesu učinili ili pak nijesu bili u stanju da urade. Shvatanjem i intimnim i dubokim moralnim doživljajem značenja sadržaja čojstva – odustali bi i od pretenzija imperijalnog i asimilatorskog odnosa prema Crnogorcima i građanskoj Crnoj Gori. No, čojstvo je takvog otvorenog uma da strpljivo čeka sve da mu se pridruže. Jer, ljudskost i čovječnost – kosmički, životno i civilizacijski – nemaju alternativu. Ili, kako reče Stevan Perkov Vukotić: ’’Život zaslužuje opstanak samo ako mu je putokaz čojstvo.’’