Piše: Goran Sekulović

Jedno pitanje se nameće kao urgentno u Crnoj Gori: kako to da se u njoj (i dalje) ne konstituiše crnogorski nacionalni demokratski politički subjektivitet, tj. stranka ili partija? Ovo tim prije što je, gledano po svim parametrima, taj crnogorski nacionalni politički subjektivitet zapravo u biti građanski, državotvorni, suverenistički i – ono što je možda i najvažnije za održivost svega ovoga što nabrojismo – multinacionalni i multivjerski!? Ili – Crnogorci svih vjera i nacija! Crnogorski nacionalni demokratski politički subjektivitet je potencijalno mnogo, neuporedivo više građanski (građanskiji!) od mnogih aktuelnih stranaka i u vlasti i u opoziciji koje se (samo)identifikuju kao građanske, a da ne govorimo da je i koliko je, nota bene, državotvorni i suverenistički!? Pokazala su to masovna spontana okupljanja i u domovini i u rasijanju svih patriotskih crnogorskih pojedinaca i potencijalnih suverenističkih i političkih snaga u vremenu od 30. avgusta lani do danas. Zašto (još uvijek) nema njihovog političko-stranačkog organizovanja, osim u dva slučaja (nedovoljno!), od kojih je jedan društveni pokret sa najavama učešča na budućim izborima, a drugi (iako je čak i učestvovao kao koalicioni igrač na jednim izborima) još je, ipak, čini se u organizacionom smislu nedovoljno profilisan?

Odgovor se mora tražiti na dvije strane – kako u sferi do juče dominantnih i vladajućih političkih snaga, danas opozicije, tako i na planu kulturoloških i (ne)demokratskih navika ne malog broja građana u crnogorskom društvu. A zajednička rezultanta ponašanja i (ne)aktivnosti i jednih i drugih je (samo)iluzija da se crnogorski nacionalni demokratski politički subjektivitet afirmiše u punom kapacitetu kod aktuelnih suverenističkih građanskih stranaka. Da to nije bio slučaj ni do 30. avgusta znalo se i do tada (između ostalog i zbog toga je DPS izgubila vlast), a od tada, tj. sada kada su u opoziciji, i dalje su izgleda u dilemi šta da rade?!

Najviše se sve to očituje na identitetskom planu – u sferi obrazovanja, društvenih i humanističkih nauka, kulturne, vjerske, jezičke i – (multi)nacionalne politike. Jednom je prof. dr Novak Kilibarda primijetio da obrazovni sistem u Crnoj Gori nije adekvatan kulturnoj vertikali vjekova koji su postojali u Crnoj Gori. ”Kada bih trebalo da odgovorim znam li istorijskoga naroda u Evropi, da ne idemo dalje, koji ima na­glašeniju duhovnu vertikalu vjekovima i više tekućega primitivizma, ne bih umio navesti drugi narod no cr­nogorski… Naše školstvo po čitankama, udžbenicima, istoriografiji i svemu drugom nije onoga profila koji pretpostavlja crnogorska duhovno-istorijska složenost. Nećemo moći ravnopravno da koračamo s evropskim narodima dok ne budemo pobijedili mistiku i legendu kritičkijem pogledima na događanja… Ne znam treću ustanovu u Crnoj Gori koja svim silama nastoji da podlokava svaku crnogorsku prepoznatljivost: jedna je Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, a druga Srpska pravoslavna crkva… Nema naroda koji se toliko kao mi upuštio i na neki način zabo­ravio svoju duhovnu prošlost, a to je pomalo sramota. To je kao da se ne śećamo svoga oca, svoga đeda i njihovih vrlina, da ih zaštitimo od nekog ko ih napada. Duhovno stanje treba da se obdržava ne ispuštajući nikada duhov­ne vjekove prošlosti” – riječi su prof. Kilibarde.

E, ovi crnogorski ‘’duhov­ni vjekovi prošlosti” živi su i danas, ali pošto nema ne samo političkih stranaka nego ni stručnih, verifikovanih i nadležnih institucija od nauke do vjere (sa crnogorskim predznakom su sve na periferiji društva, ili nedovoljno moćne i osposobljene ili potpuno bačene u zapećak počev od DANU pa sve do CPC), da ih pojme i obuhvate ili obrnuto!, oni kao ”utvare” (kako ih prikazuju protivnici crnogorske suverenosti i prepoznatljivosti) služe ”argumentovano” za ”odstrel” svega građanskog, državotvornog i suverenističkog (multi)nacionalnog crnogorskog i (multi)nacionalnog crnogorstva!?

Čujmo još prof. Kilibardu: ”Na državnom Univerzi­tetu Crne Gore, na Pravnom fakultetu, dvije godine je držana vjerska tribina koju je organizovala Srpska pravoslavna crkva. To je nezami­slivo u jednoj demokratskoj državi, jer srpska crkva ne priznaje ni crnogorsku naciju ni državu, kao ni crnogor­sku crkvu. A vlast ‘vibrira’ po ovom i drugim pitanjima zbog glasova. Đe je u ovom slučaju bio rektor, držav­ni nadzor?” Zaista – đe?! Vidimo da je bio u višedecenijskom vladanju, i to naravno ne samo DPS-a, ne malo pripremljen teren za 30. avgust lani i za ”apostolsku” i ”ekspertsku” anticrnogorsku, antigrađansku, antidržavnu i kleronacionalističku aktuelnu vlast u Crnoj Gori.  ”Vibriranje” i dalje traje. Čak i danas!? A odsudno i zlokobno, pa i tragično ako se nešto u skorije vrijeme ne poduzme (i ne zaštitimo od napada, kako reče prof. Kilibarda, vrline naših očeva i đedova), zanemarivanje i urušavanje crnogorskog državotvornog, etničko-nacionalno-jezičkog, duhovno-vjerskog i istorijsko-etičkog bića i crnogorske prepoznatljive identitetske samosvojnosti i individualnosti, otpočelo je sa zanemarivanjem i urušavanjem – Cetinja!? Naime, zapostavljanje Cetinja u svim sferama najviše je doprinijelo zapostavljanju crnogorskog identiteta. Jer, ne zaboravimo: sazdanjem Cetinja sazdana je i moderna i novovjekovna Crna Gora, sazdana je crnogorska ideja, ideal (evropskim administrativno-birokratskim rječnikom bi se reklo: standard!), luča i filozofija, etika slobode i čojstva, nezavisnosti, državotvornosti, duhovne, vjerske, etničke, nacionalne i svjetovno-društveno-građanske različitosti i osobenosti među drugim narodima i državama-zemljama u svijetu – a izgrađene i uzdignute nad zajedničkim evropskim i svjetskim univerzalnim civilizacijskim i opštečovječanskim zakonima i  mjerilima postojanja i bivstvovanja.

Zapostavljanjem Cetinja od ekonomije preko politike do kulture i obrazovanja (osim što je formiran i uspješno radi Fakultet za crnogorski jezik i književnost), moralnog, vjerskog i ukupnog institucionalnog i sadržajnog identiteta, polako ali sigurno umnogome je presahlo vrelo cjelovite crnogorske identitetske prepoznatljivosti, a time i viševjekovna privlačna moć Cetinja kao stožera crnogorske ideje i crnogorskog ideala slobode i čovječnosti/ljudskosti kao univerzalnih obrazaca za dostojanstveni i ravnopravni život svakog naroda i svakog pojedinca – kome su hrlili kako najviši junaci, mudraci, vođe, prvaci i uglednici iz redova crnogorskih brdskih plemena poput igumana Mojsija Zečevića i vojvode Miljana Vukova Vešovića u Vasojevićima ili Marka Miljanova u Kučima, tako i oni isti takvi iz redova Muslimansko/Bošnjačkih i Arbanaških i takođe iz Bokeljskih, paštrovićkih i primorskih plemena.

Ankete, praksa i istraživanja su i na državnom i na privatnim univerzitetima pokazali da je izuzetno mali postotak znanja kod studenata o tokovima, razvoju, obilježjima i biću crnogorske identitetske državne i (multi)nacionalne samosvojnosti i individualnosti. I to je posljedica svakako zanemarivanja crnogorske identitetske politike i Cetinja kao njenog prirodnog i istorijskog utemeljivača i obzorja, kolektivnog stvaralačkog inicijatora, katalizatora i usmjerivača. Sadašnji umjetnički fakulteti na Cetinju (bez obzira na sve njihove velike uspjehe), nemušta su i nesuvisla zamjena za nedostatak postojanja i rada na Cetinju pravih visokoškolskih jedinica, fakulteta i istraživačko-naučnih instituta bez kojih se ne može zamisliti ”obdržavanje” identiteta jednog naroda/države/zemlje. Primjer ”preseljenja” Ministarstva vanjskih poslova u obnovljenu zgradu bivše Ruske ambasade dovoljno je ilustrativan za odnos bivše vlasti a sada opozicije prema Cetinju. O odnosu sadašnje vlasti ne treba trošiti riječi, jer oni ne bi ni došli u poziciju da devastiraju i unište sve ono što je od crnogorskog i crnogorstva preostalo, da oni bivši nijesu postupali kako su postupali. 

Zapostavljanjem Cetinja i etike čojstva, koja je crnogorski očenaš, zapostavljena je vrijednosna i sadržajno-supstancijalna vertikala duhovne, identitetske, vječne, moralne države crnogorske, a ona je bila i ostala uslov stvarne, realne, ”ovozemaljske”, nikada ropske i podaničke, države Crne Gore i nikada zgasle i ugasle crnogorske ideje i iskre slobode i državne nezavisnosti. Zapostavljanjem Cetinja zadat je sudbinski i suštinski udarac Crnoj Gori. Nije dovoljno proglasiti Cetinje Prijestonicom da bi se završile sve obaveze prema Cetinju i Crnoj Gori!? U Senatu Prijestonice treba da sjede najugledniji Cetinjani – tako će tamo sjeđeti i najugledniji Crnogorci, a ne kao sada ”reprezentativno”, tj. formalno po funkcijama i protokolarno. Otuđena dojučerašnja crnogorska ”dvorska” tzv. etikecija na vlasti ili u biti ona ista ”dvorska kamarila” kako je Tito jednom vidio i formulisao svoju najbližu okolinu poslije tek nekoliko godina vlasti, tj. već početkom pedesetih godina XX vijeka – između ostalog, nas je i dovela dovde, tj. do ozbiljnog urušavanja čak i tako grandioznog istorijskog uspjeha kao što je obnova državne nezavisnosti. Na Cetinju, rodnom  mjestu crnogorske državotvorne, političke i duhovne vertikale, trebale i morale bi biti u stalnom statusu sve ključne državne, ustavno-pravno-sudske, političke, duhovne, kulturne i obrazovne institucije (ove posljednje osobito jer su tu pohranjeni svi državni arhivski, vjerski, bibliotečki, muzeološki, istorijski i ini artefakti, dokumenti i fondovi) – Predsjednik Crne Gore, Ustavni sud Crne Gore, Vrhovni sud Crne Gore, Ombudsman Crne Gore, Skupština Crne Gore, Vlada Crne Gore, nekoliko ključnih Ministarstava (ona iz identitetskog korpusa pod obavezno!), Akademija nauka i umjetnosti, Rektorat državnog Univerziteta Crne Gore, Filozofski fakultet sa razvijenim i razgranatim studijskim usmjerenjima osobito istorijske, geografske, filozofske, etnološke, istorijsko-umjetničke i arhivsko-bibliotečke nauke (ove tri posljednje država još akademski nije organizovala!?), Fakultet političkih nauka, Pravni fakultet, ali i svi drugi identitetski i društveno-humanistički fakulteti (poput onih za obrazovanje novinara, komunikologa i PR-kadrova) i instituti (podrazumijeva se Istorijski institut Crne Gore koji se poslije Drugog svjetskog rata dok nije ukinut taj naslov zvao: Institut za proučavanje istorije crnogorskog naroda). Grad heroj sve ovo – i mnogo više dakako!? – zaslužuje. Radi opstanka i razvoja – Crne Gore.