Škrinja

Dr Goran Sekulović

PLATONOV SAN O JEDINSTVU POLITIČKE MOĆI I FILOZOFIJE (II)

Okt 25, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Suštinu filozofije je prvi Platon uzdigao do svijesti. On piše: „Filozofi su oni ljudi koji mogu da shvate ono što je uvek jednako nepromenljivo, a oni, koji to ne mogu, i koji uvek lutaju među mnogim i raznolikim stvarima, nisu filozofi“. Platon smatra da pojmovi daju saznanje sasvim različito od onoga što ga daju čulni opažaji. Čulima saznajemo promjenljive, pojavne stvari stvarnosti, a pojmovima saznajemo pravi bitak stvari. Čula su daleko od subjektivnog karaktera, ona uviđaju slučajnost stvari, stvari u svojim slučajnim egzistencijama, jer se njima ne saznaju nužne stvari, stvari koje su svojom nužnošću uvijek takve kakve jesu, dakle nepromjenljive, već slučajne, nestalne, promjenljive stvari.

Pojmovi pak imaju objektivan karakter. Ovaj objektivni sadržaj pojma Platon naziva idejom. Za dvije vrste saznanja sljeduju i dva područja onoga što se saznaje. Prvo je područje empirijske, relativne, pojavne stvarnosti, a drugo suštinske, prave, natčulne, stvarnosti, stvarnosti ideja. Dakle, ovom drugom stvarnošću – nepromjenljivom, bave se filozofi. Ali filozofi, da bi to uistinu i bili, tj. da bi se na pravi način bavili filozofijom, moraju ispuniti određene uslove. Platon piše: „Svakako su sadašnje pogrešne prestave i prezrenje pogodili filozofiju zato što se, kako sam i ranije spominjao, njome ne bave oni koji su toga dostojni. Njome se ne bi smeli baviti njeni nezakoniti, nego nju treba da neguju njeni zakoniti sinovi“.

Za Platona je ideja ljepote, ono „što, pre svega, svagda postoji i što niti postaje niti propada, niti se uvećava niti smanjuje, zatim što nije s jedne strane lepo a s druge ružno, ni danas lepo, a sutra nije, ni prema ovome lepo, a prema onoma ružno, ni ovde lepo, a onde ružno, kao da je samo za jedno lepo, a za druge ružno. Još nešto: neće mu se to lepo pokazati kao kakvo lice, ni kao ruke, ni kao išta drugo što pripada telu, a ni kao kakav govor, ni kao kakvo znanje, a ni kao nešto što je sadržano u nečemu drugom, nego kao nešto što je samo po sebi i sa sobom jednovrsno i večno, a sve ostalo što je lepo učestvuje u njemu na ovakav nekakav način što to ostalo nastaje i nestaje, a ono niti se išta uvećava niti se smanjuje, niti mu se inače išta dešava“.

Kako Platon lijepo uvijek izjednačava sa dobrim, ovo prethodno iznijeto shvatanje ideje Ljepote, može se shvatiti i prihvatiti i za ideju Dobra. Ideje su, dakle, po Platonu nepokretne, nepromjenljive, one proizvode nesavršene, ograničene predmete čulnog, spoljašnjeg svijeta. (Ovdje se nećemo upuštati u razmatranja teškoća oko dokaza kako to da nepokretne ideje proizvode nestalne, promenljive, čulne stvari?).

Za Platona je filozofija nauka o idejama. A kako ideje proizvode sve što postoji kao pojavna stvarnost, pojavni čulni predmeti, vidi se da je filozofija univerzalnog karaktera. Prva i prava filozofija za Platona je dijalektika. Dijalektika se bavi preciznim definisanjem pojmova, svrstavanjem i tačnim njihovim spajanjem. Ideja dobra je opšti kriterij za ljude. Ali jedino filozof-upravljač (vladar) može shvatiti suštinu ideje dobra. Tako dolazimo do Platonovog učenja o najboljoj ideji države i vladara, koje iznalazi iz učenja o idejama. Platon je na društveno-političkom planu postavio zadatak da filozofija utvrdi najbolju ideju države i vladara. On piše „Ako u državama ne postanu filozofi kraljevi- rekoh – ili, ako sadašnji kraljevi i vlastodršci ne postanu pravi i dobri filozofi, i ako oboje: politička moć i filozofija (ljubav prema mudrosti) ne postanu jedno, i ako se silom ne isključe one mnogobrojne prirode koje teže samo za jednim, ili samo za drugim, onda, moj dragi Glaukone, neće prestati nesreće ne samo za države nego, kako mislim, ni za ljudski rod, i državno uređenje koje smo sada rečima opisali neće postati moguće niti će ugledati svjetlost sunca. I to je ono što mi već odavno naređuje da oklevam, jer znam kakve će se nečuvene stvari govoriti u vezi sa ovim. Jer je teško uvideti da nema drugog puta ka sreći ni za pojedinca ni za celinu“.

Interesantno je kako Platon prije nego je iznio ovu misao obrazlaže svoje takoreći nećkanje. On naime kaže da se to „mora reći, pa makar nastao talas smeha i poruge, i makar me on prekrio“. Platon je mislio na ono što smo prije citirali da filozofi postanu kraljevi i obrnuto, da bi tek to bio uzor najbolje države. Slično i Ernest Bloh u „Principu Nada“ piše da poslovni ljudi često za neke planove i tvrdnje, koji nijesu nemogući, ali doista nijesu ni laki ni mali, kažu: „To je čista mašta, utopija“. I s tim prekriju onog što je nešto predlagao, baš kao što se i Platon plašio da ga talas poruge i smijeha ne prekrije. A uz Platonovu ideju o jedinstvu filozofije i politike ide i Marksova ideja o jedinstvu filozofije i proletarijata. To su dakle one utopijske niti vodilje u ljudskom stvaralaštvu i životu uopšte, u ime bolje i pravednije države i društva, čiji početak počinje već sada.

Sada bi trebalo vidjeti zamisao Platonove uzorne države, moglo bi se reći prve utopije. Bloh je, podsjetimo se, rekao da su utopije počele kao romani o državama. Da li je, dakle, uzorna država moguća i kako je moguća?

Pažljivim čitanjem određenih djelova „Države“ vidi se da je za Platona jedan od najbitnijih, ako ne i najbitniji kriterijum taj da vladari, kraljevi budu filozofi, odnosno, ili da filozofi stanu na kraljevski presto, ili da kraljevi „nekom božanskom promisli“ (Platon) postanu pravi filozofi, dakle, bez ovoga od uzorne, pravedne države, države utopije neće biti ništa. Po Platonu „ako se silom ne isključe one mnogobrojne prirode koje teže samo za jednim ili samo za drugim“.. tj. ili samo za političkom vlašću, ili samo za ljubavlju ka mudrosti  (filozofijom), neće prestati nepravde i nesreće ni za države ni za ljudski rod. Dakle, bez jedinstva oba ova dijela nema uzorne, pravedne, idealne države. Jedinstvo političke moći i filozofije tek čine osnov za uzor-državu, državu utopijske zvijezde udesa, što bi rekao Bloh, države razotuđenog rada i slobodnog čovjeka, kako bi rekao Marks.

Jedinstvo političke moći i filozofije bi trebalo da bude skoncentrisano u rukama filozofa-vladara, odnosno vladara-filozofa. I samo je ovo, dakle, pretpostavka za ostvarivanje najbolje države. Ako se ne postigne da kraljevi budu filozofi, i obrnuto, nema ni od uzorne države ništa. Odnosno, nemoguće će biti ostvariti je. Ili, kako to Platon kaže: „niti će ugledati svetlost sunca“.

Platon je i praktično pokušavao da oživotvori svoju ideju pravedne države, ali bez uspjeha. Praksa, realizacija je bila dalja, mnogo dalja od reči u odnosu na istinu. Platon, naime, piše: „Može li se nešto ostvariti upravo onako kako se kaže, ili je u prirodi da je delo dalje o istine nego što je to reč, pa makar nekom to i ne izgledalo tako?“ Kada je Platon ovo utvrdio, da je delo dalje od istine nego reč i da se nešto ne može ostvariti upravo onako kako se kaže, moli sagovornika da ga ne prisiljava da dokazuje kako se ono što su riječima prešli mora i u istini u potpunosti ostvariti. Platon je nasuprot ovome zadovoljan rezultatom da su pronašli mogućnost postanka uzor-države, pravedne i idealne. A mogućnost postanka uzor-države je mogućnost, ni laka ni mala, da filozofi budu vladari i obrnuto.

Karakteristično je sa kakvim riječima dočekuje ove Platonove-Sokratove misli njegov prijatelj Glaukon. On kaže: “O Sokrate, izbacio si takvu tvrdnju i takav govor, da pošto si tako nešto učinio, možeš očekivati da ćete napasti veliko mnoštvo uglednih ljudi, koji će odbaciti odeću i, sasvim ogoleli, dograbiće prvo oružje koje im dođe do ruku, te će svom snagom na tebe navaliti spremni da izvrše junačko delo. Pa ako ne budeš mogao da se od njih odbraniš rečima i umakneš im, pogodiće te njihov prezir i ruganje i to će ti biti kazna“.

Ovakva tvrda i oštra reakcija na ove i slične progresivne ideje uvijek dolaze od istih ljudi u svim vremenima – onim dosadašnjim, klasnim. Marksova ideja o jedinstvu filozofije i proleterijata takođe uvodi misao da su mudrost, znanje i proleterijat kao oličenje samopromjene, poslije uzimanja političke vlasti, koja će mu omogućiti u tom revolucionarnom procesu da podruštvi političku vlast, jedno te isto, jedinstvo različitosti, jedinstvo teorije i prakse identičnosti u istini. Istina zatim govori o pravom, uzornom društvu i državi. To su utopijske ideje, u onom smislu u kome je Bloh govorio o utopijskom, praveći razliku između utopijskog i utopičnog, utopističkog. Ovdje je dakle utopija realnost postojećeg sa tendencijom ka boljoj i pravednoj budućnosti. Utopija je na redu kao anticipacija budućnosti sa kontinuitetom tragova iz prošlosti i frontom i parametrima za planiranjem sadašnjosti.

I Marksovu ideju, kao i Platonovu, na nož su najpre digli oni čiji ugled nije zasnovan na znanju, mudrosti, već na političkoj, otuđenoj moći, postvarenom umu, dakle umu koji proizilazi iz postvarenosti sveukupnih institucija upravljačkih slojeva i odgovarajućih političkih poredaka. Jedinstvo filozofije i proleterijata smeta ne ni filozofima, dakle ljudima od znanja, struke, ideja, pameti, ni proleterijatu, dakle ljudima od rada, invencije, preduzetništva, takođe i od pameti i ideja, već ljudima koji ne pripadaju nijednoj od ovih skupina i koji nemaju ni jedinu od ovih osobina. Riječ je o birokratiji, a ako je jedinstvo filozofije i proleterijata sinonim za revoluciju, onda je birokratija sinonim za kontrarevoluciju.

Platon se iluzije o tome da kraljevi budu filozofi i filozofi kraljevi teško oslobađa. Međutim, ako smo analogno ovoj Platonovoj misli, naveli Marksovu o jedinstvu filozofije i proleterijata, treba reći da je u pitanju svakako mogućnost da filozofi dođu ro reči, da se slobodno izjašnjavaju o svim društvenim i državnim pitanjima, baš kao i proleterijat, koji je materijalna konsekvencija i kvintesencija savremenog doba. Tako će lakše razumijevati jedni druge, lakše shvatiti svoj položaj i svoje uloge u društvu. Kant, uostalom, piše o prethodno navedenoj Platonovoj iluziji i kaže: „Da kraljevi filozofiraju, ili da filozofi postanu kraljevi – teško se može dogoditi, ali to nije ni poželjno, jer posedovanje moći neizbežno kvari slobodno rasuđivanje. Međutim, da kraljevi ili kraljevski narodi (tj. oni narodi koji sami sobom upravljaju po zakonima jednakosti) ne potiskuju i ne ućutkuju filozofe, već da ih puste da se otvoreno izjašnjavaju to je neophodno jednima i drugima, da bi mogli bolje razjasniti svoje poslove...“

Sad bi trebalo nešto reći koje su odrednice Platonovog shvatanja uzorne, pravedne Države. Na početku valja reći da je Platon svojom ličnošću upravo utopijski vio prorok nove države. „Država“ je najvažnije djelo za poznavanje Platonove filozofije, jer se u njoj, pored političkog, društvenog i uopšte teorijskog razmatranja, može naći i etičko, gnoseološko, estetičko, psihološko, pedagoško učenje. U „Državi“ je najvažnija misao, misao vodilja poređenje države i individualne duše. Čitav život pojedinca podveden je pod zahtjeve ljudi i podjele rada prema prirodnoj sposobnosti. Njegova država se sastojala od tri staleža: upravljača, čuvara i radnika. Upravljači su vladari, najmudriji, oni teže za mudrošću i saznanjem. Drugi stalež su čuvari – vojnici, koji brane državu od neprijatelja. Oni se odlikuju srčanošću i hrabrošću. Treći stalež su široke mase naroda – ovdje spadaju seljaci, zanatlije, radnici, trgovci, dakle, svi oni koji nešto privređuju ili rade, dakle, oni koji se rukovode ekonomskim ciljevima. Ovaj stalež se odlikuje požudnošću, kao izvorom nižih strasti.

Treba ipak reći da Platon ne teži vladavinu filozofa u bukvalnom smislu. Naime, filozofi za Platona nijesu uski stručni ljudi, već oni koji znaju državne poslove, i koji su se oslobodili svih ličnih koristi i egoizma. Tendencija da filozofi vladaju ide za tim da država i društvo budu u čvrstim i valjanim rukama, da njima ne upravlja mnjenje, nego znanje, ne slučajnost, već istine stečene naukom.

Interesantno je da je Platon ukinuo za prva dva staleža privatnu svojinu iz razloga da bi državna zajednica bila čvršća, jer ako bi vladari i čuvari imali novca, odnosno materijalnih dobara i privatne svojine, oni bi više mislili o tome i kako da što više zgrnu novca nego na opšte zadatke svakog pojedinca. Prva dva staleža žive u zajedničkim kućama, ukida im se brak i porodica, te uvodi komunizam žena i djece. Djeca pripadaju državi.

Sreća dakle nastupa tek u uzornoj državi, u kojoj su vladaoci filozofi i obrnuto. Svoje shvatanje o državi Platon usko povezuje sa svojom filozofijom. Filozofija Platonova ukazuje prvenstveno na potrošni komunizam za prva dva staleža koji imaju zajedničku sofru, zajedno se hrane, treći stalež – privredni stalež im daje određeni novac za pokrivanje i plaćanje određenih potreba preko godine. I uopšte, Platon stavlja naglasak na svoju filozofiju, kojom pokušava da stvori idealnu državu. Potrošni komunizam za prva dva staleža je samo jedno od mnogo drugih sredstava za ostvarenje pravedne države. Potrošni komunizam je samo sredstvo za ostvarenje cilja koji je postavila Platonova filozofija – ustanoviti idealnu državu sa filozofima – upravljačima i upravljačima – vladarima – filozofima.