Kultura śećanja nas obavezuje da ne zaboravimo ničije dobročinstvo, ali istom mjerom, da u svojim mentalnim mapama ne smijemo zaboraviti ni onu drugu stranu nečijeg trajanja, ma koliko ona bila surova ili neprijatna. Istina mora biti naše najjače oružje u borbi protiv mitomanije, spinovanja, laži, podmetanja, nečasnog činjenja i zlonamjernog djelovanja. Zato u ime kolektivnog crnogorskog nezaborava ne smijemo zaboraviti sva (ne)slavna (ne)dobročinstva SPC i njenih slugu Božijih :

• Ne smijemo zaboraviti aktivno i otvoreno zalaganje Rista Radovića 1990.godine, (odmah nakon dolaska u Crnu Goru) da se Njegošev mauzolej na Lovćenu sruši i na njegovo mjesto izgradi kapela Aleksandra Karađorđevića; njegovo učešće u osnivanju Fonda za prikupljanje finansijske pomoći za rušenje Njegoševe vječne kuće;
• Ne smijemo zaboraviti njegov odlazak na dubrovačko ratište 1991.godine kada je uz gusle i nacionalističke pjesme hrabrio rezerviste za prolivanje krvi nevinih građana Dubrovnika;
• Ne smijemo zaboraviti da je učenik Justina Popovića, Risto Radović, u svojstvu mitropolita crnogorsko-primorskoga na Petrov dan 1991,i Badnji dan 1992.godine u Cetinjskom manastiru dočekao Željka Ražnatovića Arkana i njegove do zuba naoružane paravojne formacije Republike Srbije, braneći Crnogorcima/kama da uđu u svoj manastir;
• Ne smijemo zaboraviti da je upravo Radović 1993.godine otvoreno podržao ratne zločince u odbacivanju Vens-Ovenovog plana, govoreći da su mu se srpska braća „opredijelila kao i car Lazar za carstvo nebesko“;
• Ne smijemo zaboraviti ni njegov telegram podrške iz 1994.godine upućen Skupštini Republike Srpske povodom odluke da ne prihvate Mirovni plan s riječima: „Obnovivši u sebi vjeru u pravdu Božiju, obnovili ste svetu lazarevsku vjernost narodu, uspravili dostojanstvo srpskog naroda.“;
• Ne smijemo zaboraviti ni kada je 1995.godine blokadu granice na Drini nazvao izdajom i tri puta prokleo „ruku koja podiže zid između sebe i brata u nevolji“;
• Ne smijemo zaboraviti ni njegove riječi podstreha „da sve što je ljudsko nije tuđe“ koje su dobile svoju konotaciju u oholim, razvratnim, zlonamjernim činjenjima raznih Filareta, Pahomija, Ilariona, Kačavendi…
• Ne smijemo zaboraviti ni Radovićevo izričito protivljenje postojanju Haškog tribunala i riječi„da u Hagu oni koji su u crno zavili srpski narod na kraju XX i početkom XXI vijeka, žele da na pilatovski način operu svoje ruke u krvi pravednika ili da time sakriju svoja nedjela.“
• Ne smijemo zaboraviti ni godinu 2005.kada je nasilno, bez ikakvog odobrenja, vojnim helikopterom postavio limenu crkvu na vrh Rumije, čime je direktno osporio vjekovno okupljanje tri vjerske koncesije i unio razdor među zbratimljenim vjernicima;
• Ne smijemo zaboraviti ni još jednog justinovca, Amfilohijevog prijatelja i brata u vjeri, Atanasija Jeftića, propagandnog maga Karadžićeve paradržave, vladiku hercegovačko-zahumskog koji je govorio za Muslimane da smrde na loj, da su Karadžićeve ruke čiste, da bi „muslimančiće“ pokrstio i da Srbija 1918.godine nije mogla da uzme hramove Crnogorcima budući da tada Crnogorci nijesu postojali;
• Ne smijemo zaboraviti ni paroha SPC Dragana Glumca koji je 28.09.1990.godine tražio oružje i bio aktivni vinovnik pobune u Petrinji;
• Ne smijemo zaboraviti ni episkopa mileševskog Filareta čija je fotografija sa mitraljezom u ruci, na hrvatskom ratištu rekla više od svih medijskih kuća koje su izvještavale o tom ratnom razaranju, ali ni njegovo gostovanje na Dnevniku TV Novi Sad u kojem se govoreći o zločinima nad Srbima u Hrvatskoj, pojavio držeći u ruci dječiju lobanju kao rekvizit za ubjeđivanje javnog mnjenja ili opravdavanja krvoprolića;
• Ne smijemo zaboraviti ni dejstvovanje jedanaestogodišnjeg stipendiste magistranda Republike Srbije u Izraelu, Nevena Ćulibrka – vladike pakračkoga Jovana, koji se preko diplomatskih kanala(tajna dokumenta ruske obavještajne službe o SPC) pominje kao član rezervnog sastava 63.padobranske jedinice Vojske Srbije i, po njegovom kazivanju, osoba koja iz patriotskih razloga održava stalne kontakte sa vojnim bezbjednosnim službama Srbije;
• Ne smijemo zaboraviti ni najgnusnije uvrede od strane sveštenstva SPC upućivane građanima drugačije seksualne orjentacije; ali ni njihovo tjelesno opštenje (kojeg su se po crkvenim kanonima morali odreći) i homoseksualne aktivnosti po hramovima, kelijama, manastirima i crkvama za koje su pojedini optuženi ,osuđeni ili su u procesu istrage;
• Ne smijemo zaboraviti da je veliki broj vladika, monaha, episkopa i sveštenika SPC koji su zbog svojih homoseksualnih sklonosti i pedofilije izbačeni iz srbijanskih i bosanskih crkava, utočište našlo u crnogorskim vjerskim objektima kojima gazduje SPC, uz blagoslov i zaštitu počivšeg mitropolita Radovića;
• Ne smijemo zaboraviti ni episkopa zvorničko-tuzlanskoga Vasilija Kačavendu s bizarnim seksualnim nasrtanostima kojeg su, među desetinama drugih, trojica đaka Cetinjske bogoslovije prijavla svojim duhovnicima za seksualno napastvovanje i ucjene; ovome treba dodati i slučaj ubistva mladog bogoslova Milića Blažanovića za koje se tererti Kačavenda;
• Ne smijemo zaboraviti ni grčevitu borbu Bojana Jovanovića da dokaže široj, evropskoj javnosti kako se u okrilju SPC zastrašuju i ubijaju žrtve pedofilije o čemu je podnio izvještaj s dokazima u Briselu u junu ove godine, a Montenegro International podnijela krivičnu prijavu protiv Joanikija Mićovića te da i dalje čeka da se Specijalni državni tužilac M. Katnić pozabavi dostavljenim dokazima;
• Ne smijemo i nećemo zaboraviti nijedan monstruozni čin djelovanja ove antihrišćanske, razvratničke sekte kojoj je božansko poslanje izdefinisano neutaljivom željom za moći, luksuzom, mitomanijom, dogmatizmom i prevarama u kojima su se godinama usavršavali i postali neprikosnoveni duhovno-politički bosovi u crnim mantijama.

(Nastaviće se)