Škrinja

MILOVAN ĐILAS O UTOPIJI KADA OSVOJI VLAST I POSTANE DOGMA (XIII)

Nov 25, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Dr Goran Sekulović

 

,,Milovan Đilas je bio pesnik, pripovedač, romansijer i prevodilac, publicista i politički mislilac, revolucionar, ratni komandant, državnik i diplomata, disident i politički zatvorenik. U svetu je smatran za jednog od najznačajnijih istočnoveropskih disidenata i kritičara komunističkog sistema. Najcitiraniji je i jedan je od najprevođenijih srpskih i jugoslovenskih autora. Nova klasa, studija u kojoj analizira komunistički poredak i ideologiju, objavljena prvi put u Sjedinjenim Američkim Državama 1957, prevedena je na više desetina jezika u ukupnom tiražu od preko tri miliona primeraka i od ovlašćenog Oksfordskog foruma proglašena 1995. jednom od sto knjiga koje su najviše uticale na kulturu Zapada druge polovine dvadesetog veka (tačnije, od kraja Drugog svetskog rata).’’[1]

Đilas je odigrao prekretničku ulogu u (d)oživljavanju univerzalne prirode i karaktera komunističke i ljudske sudbine prije svega ideje slobode gotovo čitav jedan vijek na velikom dijelu Zemaljske kugle. Njegov značaj je tim veći kada se zna koliko je bila viševjekovna, pa i prekretnička i sudbonosna posredujuća uloga pak socijalizma i komunizma i sada već dakako bivših tzv. službenih socijalističkih država i društava na relaciji između zbilje i utopije.[2] Đilas je znao vrijednost i značaj utopije kao malo koji svjetski mislilac, jer joj je najprije pripadao praksom – zapravo može se reći s obzirom na crnogorsko etničko porijeklo i rođenjem! – a kasnije i teorijom i mišljenjem, mada je to dvoje kod njega bilo nerazmrsivo klupko od početka do kraja! On je znao da je utopija snažna i nezaobilazna koliko i stvarnost, pa možda čak i jača od nje, zbog čega je sveta i vrhunska ljudska vrijednost. 

’’Iskazivanje samog sebe – svojih misli, vizija i zanosa, neodoljivost je kao i samo postojanje, ako ne, ponekad, i jače od njega, pa time i dužnost ne manje sveštena od koje bilo drugo... Jer borbi i stvaranju, jer tvoračkoj borbi kraja nema... ...Svi demoni, za koje je komunizam verovao da ih je isterao ne samo iz realnog, nego i iz imaginarnog sveta, uvukli su se u njegovu dušu i postaju bićem njegovim. Iz ideje i pokreta, koji su u trudbenicima i ugnjetenima čitavog sveta u ime nauke upalili nade u ostvarenje carstva nebeskog na Zemlji i za taj iskonski, neugasivi ljudski san bacali i još uvek bacaju u smrt milione boraca – komunizam se preobražava u nacionalne političke birokratije i države  koje se glože o prestiž i uticaje, o izvore bogatstva i tržišta – o sve ono o šta su se politike i države oduvek gložile i, po svemu sudeći, uvek će se gložiti, jer ne biše ni bile politikama i državama kada to ne biše činile.’’

Viđeli smo u uvodnim napomenama da Đilas smatra da je Marksovo djelo utopijskog karaktera. Đilasove antiutopijske poruke koje se svakako interpretativno mogu čitati, mada ne i nužno i direktno, iz njegovog shvatanja Marksa kao utopijskog mislioca, samo su to, međutim, po formi. Više je razloga tome. Najvažniji je taj što je Đilas do kraja života ostao istinski privrženik, strasnik i fanatik slobode, a samim tim i utopije! Njegovo utopijsko vjeruju u različitim fazama života i stvaralaštva je svakako različitog karaktera, poticaja, smjera i bića, ali samim tim ne i manje prisutno i manje odsutno!, u smislu nemanja u realnosti svega onoga za čim se žudi i zbog čega se gladuje svim svojim nervima, kostima i mišićima, svom silinom svog duhovnog sklopa! Dakako, sloboda je na vrhu i tronu ovog vrijednosnog sistema, pa je zbog toga valjda i najčešće nedodirljiva i neostvarljiva, a stalno sanjana i tražena!

Đilas je nesumnjivo prvoga reda i veliki, utopijski, idealista, fantasta, sanjar, vjernik (najprije revolucionarni, komunistički ateista, kasnije privrženik ’’jednog metafizičkog pojma Boga’’[3]), spreman u svakom trenutku svog života da se žrtvuje za najviše ljudske ideale – istinu, slobodu, pravdu, jednakost, dobro, čovječnost, vrlinu, poštenje. ''...Pisci, umetnici i mislioci...su uvek proroci novog: u istoriji nije, ali u komunizmu jeste novo što su svi veliki jeretici bez izuzetka pisci skloni idejama – pesnici-mislioci... ...Nema idealnog cilja, nema nikakvog cilja koji se može postići zlim, ugnjetačkim sredstvima.[4] Idealnim, stvarnim i ostvarivim ciljem mogu biti jedino sredstva – način kojim se vlada ljudima, uslovi ljudskog života...

No bilo ovako ili onako, oni koji se u komunizmu bore za slobodu – za ukidanje monopola partijske oligarhije, moraju biti u svoje ideje, u svoju ulogu i svoje mogućnosti, uvereni ne manje, ako ne i više nego što su to bili komunisti dok su se borili za vlast. I mada različitih filozofskih i drugih pogleda, društvenog i drugog položaja, oni moraju biti jedinstveni u neposrednim, doglednim ciljevima – u dokučivim i mogućnim sredstvima. Neko to može nazvati fanatizmom slobode, nedogmatskim dogmatizmom. Pa nek je i tako! Jer sutradan po pobedi – pobednici i tako neće biti jedinstveni – novi ciljevi, nova sredstva, nova sredstva-ciljevi neće i ne mogu biti istovetni za sve njih. Jer život je život zato što nije jednoobrazan, a pretpostavka svake slobode je nejedinstvo.’’[5]

Đilas je razotkrivši veliku razliku između revolucionarnih utopijskih snova, vizija, planova, predviđanja i obećanja, s jedne strane, i stvarnosti u praktičnom socijalizmu, s druge strane, stvorio novi, živi prostor za sadržinski život utopijskog i nastavak njegovog sna bez obzira o kojim i kakvim je društvenim porecima i njihovim službenim nazivima riječ. Komunizam i njegov tok, sudbina koja izvire dakako iz karaktera, i nijesu mogli u Đilasovom slučaju da izrode prirodu njegovog buntovništva i disidentstva osim i jedino tako što je njegovo djelo nastupalo kao antiutopijski (jer je utopijski autentični patos i zov, nadu i vjeru univerzalno oslobodilačke biti komunizma bio pretvoren i zloupotrijebljen od strane njegovih upravljača i vladara u porobljivačke i ropske okove za stotine miliona ljudi!) usmjeren i apsolutno sveobuhvatni protivnički agens spram tadašnjeg –  i pokazalo se do njegovog neumitnog kraja (u tome je i veličina Đilasovog proroštva, njegovog vizionarskog, analitičkog i moralno-etičko-filozofskog duha!), i to prema prije svega ljudskim potrebama čovječanstva (osobito onog dijela u kojemu je vladao!?) – nesuvislog, neadekvatnog i insuficijentnog komunističko-socijalističkog društvenog poretka. ''Čovjek uči dok je živ'', pisao je Ernst Bloh, te učenje kao novum teorije i prakse ostaje modus vivendi za svako (utopijsko, a koje može biti drugo!?) mišljenje koje stremi naprijed, u drugačije, u budućnost. ''I dandanji nastojim da učim bilo s koje strane, a i da priznajem vlastite zablude prema kome bilo.''[6] 

Đilas piše da je Marks najprije bio revolucionar, a da je tek kasnije, i to sve do kraja života, tražio, istraživao, pokušavao da nađe naučnu, objektivnu, društvenu podlogu i stvarne, zbiljske, ekonomsko-istorijsko-političke i civilizacijske argumente za svoja tvrđenja i uvjerenja. Slično je bilo i sa Đilasom. Upravo iz njegovog sopstvenog objašnjenja kako je to išlo i sa klasicima marksizma i sa samim Marksom, ali i sa njim samim i sa svim drugim mladim revolucionarima, komunistima i marksistima, lenjinistima, vidi se koliki je bio ulog morala, etike u prihvatanju radikalne društvene pozicije i zova revolucije, patosa pravednog i slobodoljubivog angažmana za izvojevanje konačne pobjede nad svim i svakome ko onemogućava potpunu, apsolutnu jednakost, slobodu, pravdu i bratstvo u svijetu. Tek nakon početnog moralnog iskona, uzroka, motiva, vjere u bolje i ljepše, istinitije i pravednije društvo – Đilas će reći: ’’vere su i zastave’’! – utopijskog izvora revolucionarnog angažmana, dolazi njegov stvarni, uspješni ili neuspješni, praktični tok i rezultat. No, kod pravog, strastvenog, do kraja (i početka!) posvećenog, dosljedno i iskreno  dužnostičkog revolucionara, a u Đilasovom slučaju svakako i nadasve i mislioca i teoretičara, ovaj početni moralni iskon, kapital i habitus, traje i prisutan je snažno i presudno, motivacijski, sadržinski i ciljno/smisleno i svrhovito, u svim fazama stvaralaštva i djela. I na ovom mjestu se uočava Đilasovo crnogorsko etničko i etičko! porijeklo i njegovo nesumnjivo pripadništvo crnogorskom filozofskom pogledu na svijet. Upravo je tu i objašnjenje njegove dosljednosti koju on eksplicite ističe. ’’...Ja, zaista, mogu lakše da shvatim svaku zamerku nego da nisam ostao dosledan samom sebi. Moje negodovanje na tu vrstu zamerki izgleda mi utoliko opravdanijim što u svojim spisima i ne idem za izgrađivanjem ideološkog sistema, nego – kroz osvetljavanje trenutaka svoga vremena i oblika svoje sredine – za proširivanjem ljudskih vidika i saznanja o ljudskoj sudbini. Pa i danas, dok ovo pišem, mene gone one iste urođene ili nasleđene težnje k dobru koje su me u mladosti bacile u grotlo revolucije, a u zrelom dobu stavile na ispit moj um i savest – čitavu moju ličnost.’’[7] Ove ’’urođene ili nasleđene težnje k dobru’’, nema sumnje, pripadaju njegovom crnogorskom moralno-istorijskom nasljeđu, crnogorskom etničkom, etičkom i filozofskom pogledu na svijet.[8]

Njegoševa misao ’’Neka bude što biti ne može’’ u potpunosti odgovara Đilasovoj poziciji i namjeri da se do kraja bori za ostvarenje humanih načela socijalizma i komunizma, ali i svakog drugog društvenog uređenja.[9] I Đilas je htio i sanjao ono što (se) ne može![10] To je nesumnjiva činjenica čije je porijeklo naravno u Đilasovom pripadništvu, etničkom i nacionalnom, crnogorskom narodnom korpusu. Ova deviza koje se Đilas uvijek držao i kojom se može objasniti i porijeklo, priroda, karakter i filozofija i njegove pubune protiv birokratskog odljuđenja komunizma, važila je i važi bez obzira kako, na koji način, i da li je uopšte Đilas poslije pobune teorijski i naučno, filozofski i politički, ponudio i zapravo i mogao da ponudi – baš zbog toga je i nužno potrebna, kao hljeb nasušni, deviza i poziv na nemirenje i na nastavak borbe: ’’Neka bude što biti ne može’’ – neku realnu, novu, cjelovitiju i originalnu viziju i program ostvarenja i funkcionisanja nekog (bilo kojeg!?)[11] humanijeg i pravednijeg  ne samo komunističkog društva, već i društva uopšte kao onog novog stepena ljudske zajednice koja bi trebalo da u istorijskom hodu nadraste i nastavi u kontinuitetu razvoja čovječanstva nakon liberalno-kapitalističke epohe. Jer, kako Đilas reče, poslije jednog ideala, dolazi drugi, i tako redom, pa je možda to i najbolji odgovor za što i čemu je potrebna čuvena lozinka-sintagma  Njegoševa ’’Neka bude što biti ne može.’’

A o njenom porijeklu, i ne samo njenom, već i o porijeklu same crnogorske etike i crnogorskog filozofskog pogleda na svijet, kao i o porijeklu sopstvenog načina i sadržaja mišljenja čak i u dijelu njegove političke i utopijske filozofije, Đilas piše: ’’Junaštvo je ovdje, kod Katunjana, prije i jače no igdje moralo postati najvećom vrlinom. Njegošev kult junaštva[12] nije izmišljen, nego pozajmljen – kao skoro i sve drugo kod njega, pa ocijeđen i idealizovan. Ono je naročite vrste – ne samo hrabrost u boju nego i čovječnost i otpornost prema svakom zlu. Čovječnost naročita: ubiti ali ne mučiti, oružjem jedino protiv onog ko oružje nosi, oteti a ne ukrasti, oprostiti no milost ne moliti ni u koga. Marko Miljanov je to nazivao čojstvom – i to je najtačniji izraz, a Gezeman, budući da nije mogao da prevede – humanitas heroica. To je protivurječivo: ubijati, a biti čovječan, činiti zlo braneći se od zla. U Crnoj Gori, u Katunskoj nahiji, da li jedino u njima? – to je bilo logično i obično, razumno i pravedno. Borba za opstanak, ali uz etička načela.’’[13]

Njegošev stih ’’Neka bude što biti ne može’’ je u skladu i  sa Ernst Blohovim konkretno-utopijskim pristupom, u skladu sa onim-što-još-nije-a-što-može-da-bude. To nije utopija onog apsolutno bezvrijednog, nerealnog, romantičarskog, neostvarljivog, uludo potrošenog vremena. To je utopija pravog, zbiljskog, istinskog, tendencijskog alfa-omega svjetskog bitka upućenog od svog početka, izvora, iskona, ka ušću, ka kraju i konačnom rascvatu svih ljudskih, čovječanskih mogućnosti i potencijala. Suprotno tome je shvatanje i praksa po kome i kada se, kako kolektiviteti tako i pojedinci, u društvenom realnom praksisu ograničenog i nesavršenog stvarnog svijeta i čovjeka, prilagođavaju postojećim društvenim uslovima, mogućnostima i odnosima, odustajući u krajnjem da pokušaju da ih transcendiraju i nadrastaju, prevazilaze i ukidaju, ostvarujući i gradeći ih na viši nivo. U praktičnom, životnom, pogledu, svaki napor i svaka borba, ma koliko bila naizgled uzaludna i neizgledna, po Đilasu, daje na kraju ploda i rezultata, ako ne, dakle, odmah i sada, a ono sigurno kasnije i sjutra. Samo treba biti uporan, strpljiv, naoružan idejama i idealima, te borben do kraja, do ’’Neka bude što biti ne može’’, i nikada bez – vjere.[14] Jer, ništa ne propada, kaže Đilas, pa ni komunisti ni komunizam, čak i kada se neki od njih, u datom momentu, ’’prilagođavaju onome što društvo može – što mora da bude.’’[15] Ako to trenutno prilagođavanje znači i trajno odustajanje od borbe, čovjek uskraćuje sebi pirodno pravo na pobunu i odustaje od samoga sebe. Alternativa tome, dakle, uvijek ostaje utopijski patos i zov za promjenom i borbom, za novumom i inim ostvarenjima, samorealizacijama i indivdalnog i kolektivnog u istorijskom nizu društvene prakse – ’’Neka bude što biti ne može.’’