Dr Goran Sekulović

Đilas se bori ’’za ukidanje monopola partijske oligarhije’’, za demokratiju u socijalizmu. ’’Monopol partijske oligarhije’’ svakako spada u neke niže, grube, kako je pisao Marks, despotske oblike komunizma, koji kao takvi pozitivno ne prevladavaju liberalizam i kapitalizam. U ovom smislu, Đilas je bio i ostaje na putu Marksove utopijske vizije savršenog, razotuđenog, slobodnog, beskonfliktnog društva naturalizma-humanizma i obrnuto, ali je Đilasov! ’’problem’’ što smatra da su ti ’’despotski oblici komunizma’’ – koji su (bili) čak i ispod savremenog liberalnog kapitalizma zbog čega se uostalom komunizam i samourušio[1] – jedino i mogući i realni i ’’ovozemaljski’’!, kada se u praksi želi i hoće (a ta namjera je bit Marksovog nauma, izvan njega taj naum ne predstavlja ništa!?) da se ostvari Marksovo učenje i djelo.

Ostaje, dakle – po Đilasu i za Đilasa gledano sa stanovišta njegovog kriterijuma realnosti i neutopijskog karaktera težnji za demokratskim socijalizmom da bi on uopšte imao šansi da uspije – htjeli-ne htjeli, samo jedno društvo humanizma i pravednosti, etike i čovječnosti, slobode i jednakosti, prava i pravde, a to je, paradoksalno ali je tako!, nesumnjivo liberalno, kapitalističko društvo (sjetimo se uostalom svih pohvala i vrijednosti koje je Marks npr. u ’’Manifestu Komunističke partije’’ uputio civilizacijskoj istorijskoj ulozi kapitalizma!). Đilas eksplicite ne želi da se poistovjeti sa socijaldemokratijom na Zapadu i njenim reformizmom, on je, kaže, socijalista, a to znači da neće ni da prihvati liberalni kaspitalizam. On mu traži alternativu, ali baš u tom traženju i nuđenju alternative on se prikazuje kao utopijski mislilac! Đilas želi da pristupi radi promjena realnom praksisu tadašnjeg socijalizma, koji je bio pobijedio u nerazvijenim zemljama, te zbog toga pravi razlike spram društava na razvijenom zapadu. Iako uviđa različite društvene uslove na tada komunističkom istoku i tada i sada kapitalističkom zapadu, on ostaje na ovom mjestu u pravoj utopijskoj, možda čak i u utopističkoj, posve nerealnoj i apstraktnoj, poziciji. Pokazalo se da ’’budući demokratski socijalizam’’ u sada već bivšim socijalističkim državama nije bio moguć. U ’’odbranu’’ Đilasa mogli bi reći da su nekadašnji socijalistički vlastodršci previše oklevali ili da nijesu poduzimali ništa u smislu demokratizacije i emancipacije, reformisanja i modernizacije društava i država, pa je rezultat koji je dobijen bio sasvim – osobito iz Đilasovog analitičkog i proročkog! ugla – očekivan i realan. ’’Stranke, partije, klase, društvo u celini, mogu – teoretski uzev – u budućem demokratskom socijalizmu biti slobodniji nego što su danas na zapadu, ali jedino ako su užiljeni u svom tlu – u datoj komunističkoj i poslekomunističkoj društvenoj stvarnosti i osobinama svake zemlje ponaosob... Kao uvek i u svakom društvu koje se menja, jedino misleće i delatne snage mogu i u komunizmu iznaći pogodne, životne oblike.’’[2] Đilas na ovom mjestu postupa kao mladi Marks. I on se nada jedinstvu ’’misleće i delatne snage’’ kao što je Marks zagovarao ’’jedinstvo proletarijata i filozofije.’’ I jedno i drugo se pokazalo istorijski neproduktivnim. I to se baš može tumačiti u prilog Đilasovog generalnog, načelnog i bitnog stava da je Marksovo djelo utopijsko, tj. da se ne može onako kako je dato računati na ozbiljenje njegovih idejnih nauma i ideala, te da je njegovo ostvarenje jedino moguće u izopačenim (ali i sasvim realnim!?) vidovima dosadašnjeg istorijskog ostvarenja i, dakle, postvarenja!, u doduše različitim oblicima, ali, vidimo zaključno, manje-više istovjetnih nehumanih i otuđujućih sadržaja. ’’Bukvalno uzev, Marks je ostao nedorečen u pogledu vlastite filozofije, vlastite ideologije...’’[3]

No, ovo se isto može reći i za Đilasa – i da je njegovo djelo utopijsko i da je takođe ostao nedorečen u svojim pogledima. I ako mu ’’predviđanje nije...namera’’ bila ni u vrijeme pisanja ’’Nove klase’’ ni ’’Nesavršenog društva’’, on je ipak kao i Marks, (doduše potajno, intimno, snivajući, utopijski!), poslije ideološkog obrata – ranije, prije obrata, takođe, ali tada naravno u duhu težnji i očekivanja realizacije revolucije po Marksovim ’’receptima’’ – težio i očekivao i praktične i stvarnosne rezultate svojih temeljnih promjena i novih ubjeđenja i stavova o komunističkim društvima. I to rezultate u konkretnoj komunističkoj realnosti, kako, prije svega, u Jugoslaviji, tako, vjerovatno i nužno!, i u drugim tadašnjim socijalističkim državama! I kako su se mase žrtvovale za pobjedu Marksovih ideala (među kojima je u prvim redovima bio on sam), tako je Đilas očekivao da će se sada mase žrtvovati i za pobjedu i oživotvorenje i ozbiljenje i njegovih novih ideja o demokratskom komunizmu i socijalizmu! Svoje ranije vlastito djelo, svoju raniju  ne malu žrtvu, u novom vremenu žrtvovao je i prinio na oltar novog ideala, ljudskijeg i pravednijeg, istinitijeg i čovječnijeg!’’Povremeno, dok sam pisao Novu klasu, obuzimala me čudna, demonijačna naslada razaranja vlastitog dela i vlastitog verovanja... Sećam se, bilo je rečenica i stranica koje sam pisao u polusvesnom zanosu i s vizijama nepreglednih masa koje se postrojavaju i bacaju u boj ponete tim mojim delom i istinama u njemu otkrivenim...’’[4] Riječi su zamišljena, buduća djela – utopijska kada su neostvarena. A s obzirom da je kako kaže još uvijek bio marksista kada je pisao Novu klasu, znači da je tada još vjerovao u istinitost i Marksa i marksizma i svojih sopstvenih pogleda, koji su samo išli za tim da se uoče i otklone sve deformacije koje su se u praksi pojavili na inače istinitom i lijepom marksističko-komunističko-socijalističkom licu!? Sa knjigom ’’Nesavršeno društvo’’ je već nešto sasvim drugo. Promjene u samoj opisivanoj stvarnosti – stvarnosti koja se pokazala u životu drugačijom od one u utopijskim teorijama – kako piše Đilas proizvele su promjene i u njegovim stavovima. Nije mogao zato da slijedi svoj plan da ’’Nesavršeno društvo’’ bude nastavak ’’Nove klase’’. Istine marksizma, samim tim i ’’Nove klase’’, iščilele i nestale su, jer to nijesu ni bile – ’’...sam život (je) razbio sheme i dokrajčio ’konačne istine’ bez kojih ono, kao ideološko, nije ni moglo da bude.’’[5] Plan B je bio sada na dnevnom redu. Prišlo se preispitivanju lažnog temelja na kojima počivaju marksizam i komunizam, a to znači na koncepciju (ne)savršenog čovjeka, društva, revolucije i istorije. Đilas je odlučio da raščisti sa svojim (prethodnim!) idejama, da razotkrije i ono drugo, tamno, zlo lice revolucije, njeno naličje, da progovori o ’’njenim obećanjima i posledicama, njenom oduševljenju i izdajstvu.’’[6] Đilas je, čini se, i polagao najviše prava na jedan takav, u biti i praktično, epohalan naum i poduhvat – budući da je iskreno, do kraja svojih spoznajnih i stvaralačkih moći i gotovo božanski apsolutno bio prethodno uvjeren u istinitost i mogućnost ozbiljenja takvih svečovječanskih revolucionarnih oslobodilačkih i emancipatorskih ideja – dakle, na razobličenje i kritiku izvitoperenja i otuđenja izvornih i idealnih principipa i vrijednosti. Za ’’širenje ideja i revoluciju’’ Đilas kaže – ’’to je bila moja najveća radost i moj najsavršeniji rad.’’[7]