Nema baš puno knjiga koje govoreći o prošlosti zapravo govore o budućnosti. Od takvih je nesumnjivo i knjiga crnogorskog i jugoslovenskog državnika socijalističke ere Radivoja Rada Brajovića ‘’Sjećanja’’. Njoj se možemo i moramo vraćati u mnogim prilikama i trenucima, u svim traumatičnim i zlokobnim društvenim burama i to na globalnoj ravni, što i nije za pohvalu ljudskom rodu, ali jeste za Brajovića i njegovu knjigu, jer nas kao društvo, kao zajednicu, kao kolektiv, snaži i ohrabruje da istrajemo u naporima na jačanju mira i stabilnosti, te harmoničnog i održivog razvoja u Crnoj Gori. Za sadašnju i buduću nacionalnu, građansku, multikulturalnu, multivjersku i državnu poziciju Crne Gore, njen opstanak i svestrani prosperitet, za njegoševsku i crnogorsku ‘’borbu neprestanu’’, od izuzetne je važnosti što ‘’Brajović nikada nije razmišljao sa pozicije pripadnika jedne politički poražene nomenklature’’ (prof. dr Latinka Perović).

Zbog ‘’rak-rane’’ crnogorskog društva i crnogorske države – crnogorskog identiteta, od izuzetne je važnosti u Brajovićevoj knjizi odjeljak naslovljen  ’’Obrazovanje, kultura i  nauka’’. Brajović u njemu govori o, s pravom, ‘’Periklovom dobu u razvoju institucija kulture u Crnoj Gori.’’ Primjećuje da na to doba ‘’danas se gleda previše pojednostavljeno, a nerijetko i pogrešno. Govori se, na primjer, da su vlast i politika malo uradili na jačanju nacionalnog i kulturnog identiteta. Kao da je vlast mogla i trebala da administrativno ili političkom prisilom izgrađuje svijest o nacionalnom i kulturnom identitetu. U društvu socijalističke demokratije ta se svijest jedino mogla izgrađivati kroz procese nacionalne i kulturne emancipacije koji počivaju na djelatnosti temeljnih institucija, njihovim istraživanjima u oblastima kulture, nauke i posebno istorije, publikovanjem rezultata tih istraživanja i njihovim unošenjem u školske programe i najširim obavještavanjem građana preko javnih medija. To je bio put za koji se opredijelila politika.’’ I to je jedini put svake demokratske (podrazumijeva se državotvorne i suverenističke) politike koja je, nažalost, izostala u periodu od obnove pune crnogorske državnosti. Ali, ovo ne abolira istu tu politiku od  njenog dijela odgovornosti, angažovanog stava i utvrđivanja kriterijuma za konstituisanje kritičkog korpusa institucija, dakle, upravo od onoga što ona (opet recimo državotvorna politika), vršeći vlast do prije dvije godine nije uspjela da efikasno učini i ‘’poentira’’, a što je, posebno u svom ‘’sutonu’’, zamjerala (barem u izjavama dva dotadašnja DPS-ovska i državna čelnika, naime predsjednika države i premijera) kulturnim i naučnim stvaraocima. 

Brajović dalje piše: ’’Može se reći da je u pogledu kritičkog sagledavanja pitanja državnog nacionalnog i kulturnog identiteta politika išla ispred naučnih i kulturnih institucija. A u analizi nacionalnog pitanja crnogorskog naroda, među političarima, najdalje je otišao Veselin Đuranović, glavni kreator Platforme o kulturi.’’ Može se reći čak da je, u jednom dijelu (nikako zanemarljivom!) i danas uglavnom tako, mada, opet, to nikako ne abolira politiku njenog, rekao bih, krucijalnog dijela odgovornosti za načinjenu nacionalnu i državnu štetu! Ovo Brajovićevo saznanje može i danas pomoći u formulisanju i realizaciji crnogorske nacionalne i državne identitetske strategije!? U doba o kojemu govori Brajović bilo je razlike u odnosu na danas, i pozitivnih i negativnih, ali kada se pogleda stanje danas, koje nije mnogo poboljšano u identitetskoj sferi (crkveno-pravoslavno pitanje, kultura, nauka, školstvo, mediji), naprotiv! (dovoljno je samo pogledati broj etničkih i nacionalnih Crnogoraca u popisima tada i sada!), mogli bi se u najvećoj mjeri složiti sa ovom autorovom opaskom. Kao i sa sljedećom:’’Samo je nekolicina naučnika i kulturnih radnika išla ispred od onoga što su bili stavovi državnog i partijskog rukovodstva, kao što su to bili Milorad Stojović, Sreten Perović, Branko Banjević, Radoje i Danilo Radojević, Vojislav Nikčević i još nekolicina. Pojedinci mogu, i to je korisno, da idu ispred, ili znatno ispred politike. Ali zvanična politika mora da procijeni realne mogućnosti promjena.’’  Da bi to politika mogla učiniti, ona mora planirati i stvarati mnoge neophodne pripreme i pretpostavke za željene promjene i ciljeve na mnogim društvenim i stvaralačkim tačkama u identitetskoj sferi, a to kod nas tako često nedostaje, jer se ne izvrše na vrijeme i u dovoljnoj mjeri.

A iz rubrike ‘’tada i sada’’je još jedna Brajovićeva ocjena o vremenu jugoslovenskog socijalizma, koja je korisna i za današnju tako potrebnu dalju demokratizaciju političkog života, ali i koja se ‘’potiho’’ suštinski aktuelizira agresijom Rusije na Ukrajinu (budući da smo mi još 1948.g. odbranili pravo na slobodan izbor svakog naroda/nacije i države svoje budućnosti) : ‘’Vladajuća istoriografija od vremena tzv. antibirokratske revolucije u Crnoj Gori i Srbiji se udaljila od kritičkog i objektivnog sagledavanja toga vremena. Uprošćavanjem, ili namjernom demonizacijom jugoslovenskog socijalizma i ideje komunizma nastoji se izjednačiti jugoslovenski socijalizam sa staljinizmom ili kasnije sa realsocijalizmom koji je bio vladajući u istočnoevropskim zemljama, koje su bile pod apsolutnom dominacijom Sovjetskog Saveza. Takva istoriografija ne može da bude pouzdan izvor o vremenu socijalizma i o njegovom sistemu u Jugoslaviji. Partija jeste imala kontrolu nad cjelokupnim sistemom vlasti do sukoba sa Informbiroom i Staljinom. Poslije se Jugoslavija i Crna Gora ubrzano oslobađaju administrativnog upravljanja i kontrole Partije nad sistemom vlasti. I država i Partija se demokratizuju…U Predsjedništvo države po položaju ulaze predsjednici Skupštine i Saveza komunista Crne Gore, a kasnije, da bi se izbjegla kumulaciju funkcija u državnim organima, predsjednik Skupštine nije više član Predsjedništva države po položaju…Dakle, radi se o međusobnoj saradnji a ne o naredbodavcima i izvršiocima.’’ I sa ovim njegovim stavom se možemo u osnovi složiti, bez obzira što je priroda jednopartijskog monopola, u krajnjem, zakonito morala biti objektivna kočnica dalje demokratizacije socijalističkog samoupravljanja. Složiti, dakle, svakako, tim prije što danas u demokratskom višepartizmu imamo visok stepen prisutnosti u mnogim sferama društva negativnih strana partitokratije, kao i sistemsku kumulaciju funkcija, koja gotovo nikome ‘’ne bode oči’’ i koja je ‘’sveta krava’’ i vlasti i opoziciji.

Uz ideološka ograničenja jednopartijskog monopola koja su na kraju u tzv. Mikulićevoj komisiji konsenzualno prevaziđena ali prekasno, postojale su i druge vrste ograničenja, i bliske i različite, kao što je npr. neuvođenje Vijeća udruženog rada i na federalni nivo, koje je moglo da se shvatalo na pozitivan, produktivan, stvaralački i civilizacijski način (o čemu je autor ovog teksta i sam pisao u to doba), da bude kasnije i u funkciji pomoći i doprinosa i Vladi Ante Markovića u njegovom nastojanju da ekonomski, privredno, civilizacijski, evropski umreži i integriše jugoslovensko društvo, što je dakako bio posljednji pokušaj izbjegavanja budućeg krvavog rata i spasa demokratske (kon)federalne Jugoslavije kao dobrovoljnog udruživanja njenih državnih konstituenata i simbolički posljednja slamka za koju su se hvatali svi jugoslovenski građani demokratske orijentacije pred sveopšti potop zemlje i uoči samog totalnog mraka u Krležinoj balkanskoj krčmi. Markovića, koji je sa svojim Savezom reformskih snaga bio objedinitelj svih antinacionalističkih snaga u bivšoj SFRJ na njenom zalasku, pa naravno i svih tadašnjih odgovarajućih političkih snaga i partija u Crnoj Gori, o čemu tako dokumentovano i sugestivno piše Brajović.

Brajovićevo tačno i činjenično formulisano osjećanje i stanovište – „Berlinski zid je za nas pao još 1948. godine“ (‘’jedna od iluzija i Brajovićeve generacije’’, kako zapisa prof. dr Latinka Perović), uz to što je, dakle, svakako bilo objektivno preuranjeno sa aspekta međunarodnih okolnosti, naravno ne i sa jugoslovenskih posebno vizionarsko-budućnosnih, nosilo je sobom svu erupciju, otvorenost i snagu demokratskog, prosperitetnog i civilizacijskog hoda, toliko sveprisutnu i oslobađajuću da je moramo prepoznati kao dio pozitivnog komunističko-idejnog i socijalističko-praktičnog antifašističkog jugoslovenskog nasljeđa (na koje s velikim pravom uporno i odlučno insistira Brajović i u ovoj knjizi) i u savremenoj, suverenoj i demokratskoj, Crnoj Gori i njenoj kosmopolitskoj otvorenosti prema cjelini svijeta (koja se pokazuje i obnovljenim duhom Belvederskog otpora spram nedavno, nadamo se za ‘’muzej starina’’, smijenjene klerofašističke Vlade tzv. ‘’apostola’’, ali i solidarnošću sa stradanjem i žrtvama žitelja Ukrajine), te, uprkos svemu, odlučnoj upućenosti većine crnogorskih građana i, nadajmo se, njene državotvorne elite na pripadništvo najrazvijenim njegovim strukturama i dijelovima, utemeljenoj u crnogorskoj hiljadugodišnjoj i etničko-nacionalnoj i etičko-aksiološkoj ontologiji. To što su sasvim suprotne snage – izuzetno raznovrsnog i često međusobno potpuno suprotnog  porijekla, karaktera, opredjeljenja i ispoljavanja – i danas u zemlji veoma jake i koje u krajnjem bi Crnu Goru još od kobne i tragične 1918. g. preusmjerile od Evrope ka azijatskom smjeru i to, naravno, u onom negativnom istorijskom naslijeđenom značenju toga pojma koji se evo upravo nažalost obnavlja pred očima cijelog svijeta, govori ‘’samo’’ to da proevropska i demokratska politička crnogorska elita mora biti još odlučnija, organizovanija, obrazovanija i dosljednija, ali i lojalnija, iskrenija i posvećenija prema svome jedinom  otačestvu – Crnoj Gori, crnogorskom narodu (njegovi ‘’vjerni sinovi…da ne izgube ni malo od svoje dične narodnosti crnogorske’’, jedna je od poruka Njegoša kada je slao mladiće na šolovanje u Beograd), svim drugim narodima i njenim građanima. Brajović je svakako pripadao toj generaciji obrazovanih, stručnih, modernih,dosljedno crnogorskih i samo na toj međunacionalnoj i međurepubličko-pokrajinskoj ravnopravnoj osnovi jugoslovenskih („Zajedništvo opstaje na zajedničkim interesima i zajedničkim ciljevima, a ne na sili“), antidogmatskih, antistaljinističkih, demokratski orijentisanih kadrova. Takvih kadrova svakako Crnoj Gori treba i danas, naravno u geopolitički izmijenjenim okolnostima no zbog toga čak možda još i više i urgentnije. Pravo pitanje je koliko smo toga svjesni i koliko se ulaže u ‘’proizvodnju’’, tj. obrazovanje i stasavanje upravo takvih kadrova, danas kada imamo toliko naših domaćih univerziteta i fakulteta – na kojima po meritornom tvrđenju njihovog nastavnog kadra studenti vrlo malo znaju o crnogorskim vrijednostima i habitusima i đe se nažalost uglavnom (a prethodno u osnovnim i srednjim školama) u nastavnim disciplinama, tj. predmetima i u njihovom sadržaju marginalizuju društveno-humanističke nauke, osobito one iz korpusa nacionalnih crnogorskih istorijskih, filozofskih, književnih, etičkih, etničko-narodnih, antropoloških, aksioloških, pravoslavno-vjersko-crkveno-ekumenskih i drugih ontoloških i fenomenoloških crnogorskih autentičnosti, osobina i posebnosti kao dijela svjetskog bogatstva naroda i država – da više ne možemo se ‘’vaditi’’ na objektivnu okolnost školovanja vani, pretežno u Srbiji kao nekada, što je bio objektivni alibi za mnoge tadašnje teškoće, osobito u izgradnji i očuvanju crnogorskog identiteta. Odgovor je blago rečeno – sasvim nedovoljno. Da bi se to promijenilo potrebno je imati znanje i samosvijest o nepromijenjenom, odnosno stalnom i gotovo ‘’vječnom’’! strateškom i instrumentalnom značaju i sredstvu Crne Gore za svaku dosadašnju, ali i sadašnju i buduću velikosrpsku (kao i svaku drugu sličnu velikodržavnu ma s kojih pozicija dolazile i mogu da dođu) imperijalnu politiku,  potrebno je imati strategije različitih nivoa, počev od onih državno i nacionalno geostrateških i geopolitičkih, pa sve do onih operativnih i primjenljivih u mnogim sferama društva, osobito u prosvjeti, nauci, kulturi, medijima… Potrebno je čitati knjigu  ‘’Sjećanja’’ Radivoja Rada Brajovića.