Priredio: Božidar Proročić

 U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje autora Božidara Proročića i dr: Željke Lovrenčić i izlaska dvije panorame savremenog Crnogorskog i Hrvatskog pjesništva ,,Odlazak u stihove’’   i  ,,Razlog za pjesmu’’ predstavljamo

 LANU DERKAČ

 NAVIJAČI

 Dok stojimo na livadi, vrapci su u gustišu.

Njihove široke narodne mase vire iz granja.

Učini ti se da žestoko navijaju. Prate

nogomet. Poslije pomisliš da su sljedbenici

Marxa i Engelsa. Da cvrkuću:

Hej vrapci svih zemalja,

ujedinite se pa da i mi zaigramo nogomet!

Kasnije si uvjeren da čitaju Bibliju

i počinješ razabirati psalme u njihovom

nemuštom jeziku, a onda čuješ da spominju

Mojsija i izabrani tim.

Odvraćaš pažnju od ptica.

Netko ti oštrom travkom zasijeca jagodicu

prsta kako bi se zacrvenjela poput jagode

i na poteklu tvoju krv prislanja svoj

zasječeni prst. Sretan si. Znači, zbilja

ti je prišao. Ti se bratimiš s Panom*.

*Grčki bog pastira, stada, njiva, šuma, polja.

SAHARA KOJA NE MARI ZA KOMPAS

Ne znam razgraničiti gdje u dlanu

točno počinje Sahara,

a sasvim se lijepo daju nazrijeti

nanosi pijeska koji čine dine.

No u toj Sahari nikada nije bilo

četrdeset i devet stupnjeva koliko

vodič kaže da je bilo kad je

s prethodnom grupom obilazio

dine južno od Zafranea.U Sahari od moje kože nema

ni života, osim što se katkada

fatamorgane njome kreću

poput kamila.

U njoj se kiša često premišlja

bi li pala ili ne i nema tako

čvrst i isposnički karakter kao

u prvotnoj pustinji.

Jednostavno zaboravlja na kompas.

U Sahari dlana ipak moguće se

ulogoriti i podići šator i od paške soli,

a ne samo od soli Chott El Jerida

u nježno ružičastoj boji jer joj

udaljenosti iz geografije ništa ne znače.

Ona guta rukovanja i dodire

kao što je izvorna Sahara

progutala pustinjske ruže pa ih

trgovci već godinama izbavljaju

i za jednu se upravo cjenkam.

No ne mogu naći odgovor

kako se nešto poput Sahare može

tako lako presaditi u ljudsko tkivo.

Ni tko bi je i zašto baš tu preselio.

COPY, PASTE

Žena je, prema mom kućnom filozofu Davoru,

utjelovljeni prigovor.

I Bog nedjeljom otpočine, a ja ne bih smio,

kaže Davor.

Pod šljivinim stablom dan za danom

slaže se njegov san kao da netko na računalu

ponavlja radnju copy, paste.

U hladovini usnula sam ga kako se pita:

Označava li sjena prisutnost ili odsutnost?

Ovog popodneva i ja spavam pod drvetomjer ono može istovremeno, krošnjom i korijenom,

rasti u dva suprotstavljena smjera,

a ne narušiti mir okućnice.

Pa zovem Davora u kuhinju.

Ali on ne jede okruglice od lanjskih šljiva

prije nego osjeti njihovu slast

pomiješanu s cimetom na mom licu.

Vjetar raznosi mirise po ravnici.

Vjetar trguje začinima.

ŽICA

Pokušavam izbrojiti koliko namjena ima žica.

U Auschwitzu vidjela sam je postavljenu u demonske

dugačke ograde.

Jednu coffee to go, čujem majku čiji glas je obješen

na žicu s ključem od kućnih vrata.

Ona zna da stvari treba držati pod kontrolom

i nije dobro kada se raspu.

Gledala sam oca kako kosi travu.

Imao je usporene pokrete i povremeno je otpijao

kavu koju mu je majka donijela iz šoping-centra.

Zavidjela sam neovisnosti trave.

Od prapočetka odbijala je biti žicin suradnik.

No obitelji su drukčije.

Sve one nabavljaju žicu.

Dok kroče uz nju ograđenim dvorištima,

neprimjetno je slijede i vjeruju joj.

No katkada pomislim kako žene koje njeguju vrt

zapravo ne vide povrće.

Učini mi se da razvlače žicu za nadu

kao da je ona penjačica.

A ne grašak.

Žica mi se spušta sve do grudi, doduše tanka

i srebrna, a gazela što s nje visi, usnula sam,

umnožava se.

Pa čitavo njeno krdo noću preskače svjetsku književnost,

asimetrično razbacanu po sobi.

Danju razmišljam kakav stav Bog ima prema žici.

Koristi li je i On

dok neku raštimanu zajednicu ili krajolik

drži u svojoj mehaničarskoj ruci.

SVIJET SE BLIŽI KRAJU

Svijet se bliži kraju, a dječak u majici

kratkih rukava i bermudama pokušava

pripitomiti žito. Uhodi njegove obrede

vezane uz rođenja i pokope.

Drvo u vrtu je crnac. Europskog porijekla

i afričke boje kožekore.

Susjeda pali cigaretu i odmahuje rukom,

siječe dim. Kaže: Odgajala sam svoja stabla

da budu vitka, a ona su se udebljala

poput ravnodušne kućanice.

Da budu šumolika, a ona su preuzela

moje osobine.

Svijet se bliži kraju.

Svaki put kad podrigne planina,

negdje proradi vulkan.

Uspavana Zemlja tada podigne kapak

i otvori se grotlo.

Na stazi od vrta do planine vrebaju

mnoga iznenađenja.

Na nju staju špilja,Crveni Kmer i revolucija,

američki marinac.

Dok svi oni drže oružje,

Zemlja se ne prestaje vrtjeti.

Srdžba jutros mijenja Boga

i drži je na dlanu kao kuglu

koju On povremeno zatrese

samo radi snijega.

 Lana Derkač (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu,drame i eseje. Zastupljena je u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima u zemlji i inozemstvu. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što

su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur WorldPoetry Reading, Festival international et Marchede Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm InternationalPoetry Festival…Njeni tekstovi prevedeni su dosadna 18 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada,

između ostalih i Nagrade Risto Ratković u CrnojGori… Objavila je devet zbirki poezije, dvije zbirkepriča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i CrnojGori. Su-uredila je 2 pjesničke panorame.