Politika

Deset do Osam – Politika Dosade

Maj 24, 2022 5 Komentara

(15 riječi)

Dobro jutro! FCJK pod bojkotom i ove vlade, kako na vladine ambiciozne planove gledaju u NVO sektoru, Joanikije dio Sinoda SPC.

Molba da pozovete ljude da se učlane u našu viber grupu, u koju se možete učlaniti i vi klikom ovdje.

Politika dosade

Juče jako dosadan dan u političkom smislu. U posljednje skoro dvije godine od kad “Deset do Osam” izlazi, dosadni dani se mogu prebrojati na prste. Stara kineska poslovica kaže da je bolje živjeti kao pas u mirnim vremenima, nego kao čovjek u vrijeme haosa. Ako se ovakvi dosadni dani oduže, je li to dobar znak?

Što donosi vrijeme dosadne i bezlične politike, kada nam ministri više ne budu zamjena za estradu, nego bezlični partijski aparatčiki? Da li će dosadnost politike donijeti smanjivanje polarizacije u društvu? Može li ta dosada da se pretvori u dokolicu, u kojoj možemo početi da razmišljamo i da osmišljamo novu vrijednost? Je li ovo vrijeme mogućnosti? Može li Crna Gora da počine od politike identiteta i da se fokusira na stvaranje politika, uključujući i identitetsku? Treba li joj to uopšte? Je li pred nama vrijeme blagostanja ili je ovo samo zatišje pred buru, vrijeme osluškivanja i očekivanja, kada svi traže svoj priključak na budžet?

Rad kao vrijednost

Kratak odgovor na sva ova pitanja je “ne” jer za dosadnu politiku nama treba tiho i radno liderstvo, treba nam neko ko će u tišini raditi u narednih godinu dana. Nikako tajno, nego javno, ali tiho i razumno. Mi takvo liderstvo nemamo. Da krenemo od čovjeka koji vodi ovu vladu, i koji svoj liderski stil bazira na performansu, i koji, kao svi mi judi sa mora, ima prilično nerazvijene radne navike. Sezonska ekonomija, šta ćete. Možemo da se nadamo da će Dritana odgovornost i obaveze promijeniti, ali iskustvo mi govori – mrka kapa.

I nije samo pitanje sa premijerom, nego i ministri i partije koje čine novu većinu. I sam ekspoze i plan vlade je preobiman i preambiciozan, kako je to dobro primjetila Daliborka Uljarević. Po mom mišljenju, takav plan ima jedino marketinšku svrhu, imajući u vidu vremensku ograničenost mandata. Dakle, ni plan rada nije napravljen za rad, nego za performans.

Ova vlada je prvim koracima samom sistemskom arhitekturom pokazala što joj je prioritet, i pokazala nam da nemamo čemu da se nadamo kada je u pitanju suočavanje sa problemima. Povećavanjem broja ministarstava i broja državnih sekretara, bilo je odmah jasno da se ide na uhljebljavanja i zadovoljavanja partijskih interesa. Tu nema rada. Tu se samo dijele zvanja, kao medalje. Jer ni te sekretarske plate nisu nedostojne života slobodnog čovjeka.

Vizija Crne Gore, u kojoj se svi hranimo na budžetskom koritu ne donosi novu vrijednost. Ta politika me podsjeća na scenu iz posljednjeg Pobješnjelog Maksa, kada Besmrtni Džo stoji na vrhu brane, a žedna masa fiksirano gleda ka njoj, odakle će on na par minuta puštiti vodu. Tako sada partije kupuju mir građana, koje drže u iščekivanju i nadi da će svako dobiti svoj dio budžetskog kolača. Kada ljudi konačno ukapiraju da u budžetu nema ni 2 milijarde eura, da cijela CG proizvede ukupno ni 5 milijardi ,a da je nas 600 hiljada, i da nema šanse da se svi zasitimo članstvom u partijama – proizvod će biti ili tuča oko mjesta pored korita, ili konačno okretanje sebi i svojim potencijalima.

Identitetska politika i politika identiteta

Ako ova vlada, i njeni lideri, o identitetu budu razmišljalu kao sve vlade do sad, na način da će se pitanje o njemu riješiti samo od sebe ignorisanjem i srednjašenjem, onda se agonija nastavlja. Identitetska politika svakako treba da se drži van sfere dnevne politike u kojoj ona postaje politika identiteta. Politika identiteta u kojoj se etnički okupljamo u torove etničkih partija, vodi ka etničkoj segregaciji i – neće mi zamjeriti Bosanci i Hercegovci – bosnizaciji Crne Gore. Dakle, identitetska politika je važna, politika identiteta je loša.

Slušamo i dalje preovlađujući suludi i budalasti narativ koji je ovih dana forsirala i glavna i odgovorna urednica RTCG, koji kaže da treba kreirati crnogorski identitet uključiv za sve. Taj stav da se život može normatizovati nas je i doveo ovdje. Ovo je ništa drugo nego stav iza kojeg se negdje duboko, a negdje plitko, krije ona maksima da je samo srpska Crna Gora istinska Crna Gora. Da ćemo usvajanjem trobojke riješiti sve probleme gomilane vjekovima.

Identitetska politika je pitanje institucija koje se time bave. Ozbiljno pitanje. Identitet postoji, nešto je što je u velikoj mjeri nasljeđeno, i nije nešto što se kreira ni iz čega, nego je nešto što se obogaćuje i razvija vremenom. Crnogorski identitet ne može biti razvodnjavan u korist drugih identiteta, niti drugi identiteti Crne Gore treba da budu asimilovani u jedinstveni crnogorski identitet. Identitetsku politiku treba da razvija svaka zajednica za sebe na način na koji smatra da treba da bude razvijana – nezavisno od nacionalne, državne politike.

To što država Crna Gora treba da bude sponzor crnogorskog identiteta ne ugrožava njen građanski karakter – naprotiv. Država Crna Gora treba da ulaže i u crnogorski identitet, koji je, uzgred-budi-rečeno, po mom mišljenju najvažniji za njen opstanak kao nezavisne države. Dakle, i u njega, a ne samo u njega. Kad smo ulagali u Momčila Vuksanovića, možemo i u Crnogorce.

Nevjerovatno zvuči, ali crnogorske etničke i nacionalne institucije su te koje su najdiskriminisanije. Pogledajte odnos prema CPC. Pogledajte odnos prema FCJK, koji se, evo Čirgić objašnjava, nastavlja i sa ovom vladom.

Zasićivanjem partijskih drobova uhljebljavanjem po institucijama, posebno po onima koje treba da se bave identitetom i identitetima, kljukamo ovo društvo sedativima i analgeticima, unaprijed dižući ruke od njegove sudbine.

Ovakvim “liječenjem”, bićemo mirni sve do sljedeće akutne situacije, koja nam se smiješi sa svakom novom predizbornom kampanjom. A imaćemo ih da ih neće faliti. Oktobar lokalni, sljedeće godine predsjednički, one tamo parlamentarni.

Toliko za danas. Čitamo se sjutra u isto vrijeme i na istom mjestu.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar CdM-a