Svo vrijeme dok je trajala, Vlada Krivokapić-Abazović je na sve načine pokušavala da u Crnu Goru uvede pravoslavno-vjerski – zapravo svetosavsko-velikosrpski – totalitarizam, fundamentalizam i šovinizam. To se očitovalo u mnogim njenim aktivnostima, ali ponajbolje u zgusnutim i jedinstvenim događanjima 4. i 5. septembra lani kada su im slobodni građani Cetinja i svih drugih gradova Crne Gore, slobodni Crnogorci i slobodni pripadnici svih drugih nacija, odlučno i beskompromisno rekli: NE!

No, i nova, sada ''samo'' Abazovićeva, Vlada, umnogome nastavlja tamo đe je stara Vlada morala ''stati''. To se najbolje očituje ne samo kod aktivnosti SPC-a, koja ostaje pokrovitelj i ''anđeo čuvar'' jednog dobrog dijela nove Vlade, već čak i više kod premijera Abazovića. Za Temeljni ugovor sa SPC-om, on kaže da je ''to samo još jedno pitanje koje samo na Balkanu može da bude stavljeno u politički kontekst. Temeljni ugovor s vjerskom organizacijom je nešto što je normalna procedura u bilo kojoj zemlji svijeta i ovaj premijer nema nikakav problem da potpiše ugovor s bilo kojom vjerskom organizacijom koja je registrovana prema zakonu u našoj zemlji.“ Vidi se odmah vrlo jasno da Abazović nije dorastao svojoj funkciji i ulozi. On polazi od najnižih, a ne od najviših kriterijuma kojibi trebali, da je sreće!, da odlučuju o tome ko može i smije da bude izabran na tako odgovorno mjesto sa kojega on nesmetano i u zemlji i u inostranstvu sije nove zablude, neistine, smutnje, a iznad svega i najvažnije, na osnovu svega toga i nove podjele među građanstvom. Jer, bez obzira na različite svjetonazore i uvjerenja, što je legitimno i legalno i što je demokratska i civilizacijska vrijednost, ono što premijer jedne zemlje u javnost ne bi trebao i ne bi smio da šalje jesu neistinita tvrđenja i zalaganja, ekspliciranje, interpretiranje i viđenje događaja i stavova koji ne odgovaraju činjenicama i stvarnosti. A on upravo to radi.

Zato je Abazović ''idealni subjekt totalitarne države'', u konkretnom slučaju svetosavsko-fundamentalističke. Hana Arent piše: '’Idealni subjekt totalitarne države nije uvjereni nacista ili komunista, već svi oni koji ne vide razliku između činjenice i fikcije (ukidanje stvarnosti iskustva) i razliku između tačnog i lažnog (ukidanje normi mišljenja)“. Abazović je jedan od njih. Posljednje njegovo istupanje uSkupštini Crne Gore najbolje govori u prilog tome. On i dalje pokušava da mirne demonstrante koji su branili čast i dostojanstvo, ponos, istoriju, dignitet i identitet svoje zemlje i svoje države prikaže kao teroriste, pa tvrdi da je policija reagovala zato što su građani blokirali grad. Grupa cetinjskih građana mu je ovih dana najbolje odgovorila na sve njegove pokušaje manipulacija i (samo)obmana. Cetinjani zajedno sa jednim od nastavljača Arentove, Paulom Masonom poručuju da ''Hana Arent nije dovoljna“ i dopisuju njegovu knjigu „Svetla budućnost: radikalna odbrana čoveka“ sa sljedećim tekstom-manifestom svetog građanskog angažmana bez kojega nema boljeg, a to znači ni sjutrašnjeg, svijeta:''Nije tačno, gospodine Abazoviću, da je policija reagovala zato što su građani blokirali grad. Grad je bio u obruču policije! Građani su razbili barikade koje su postavili poslušnici koji su komandovali policijom u ime Joanikija Nedostojnoga, barikade koje su podśećale na sramno doba kad su pripadnici te iste ideologije usmjeravali cijevi prema Cetinju i dovodili Arkana u Cetinjski manastir. To što premijer Abazović može da ne zatrepne na iznijeti lažni izgovor da se opravda napad na goloruke građane – nije dovoljna potvrda da je rekao istinu.

Previše je svjedoka bilo toga da na na cetinjskim ulicama da bi premijer svoju laž mogao prodati kao istinu! Policija je terorisala ljude, brojnim prisustvom uoči protesta izazivala građansku nelagodu i bunt, čak zatvorila Hotel Grand usred međunarodnoga naučnog skupa koji je organizovao FCJK zbog čega su ugledni strani naučnici iz Evrope i svijeta morali pod pratnjom policije napuštiti hotel.

Svoju sramotu, premijeru Abazoviću, ne možete skriti prebacivanjem odgovornosti na učesnike protesta i lažnim argumentima o oružju, molotovljevim koktelima i sličnim šarenim lažama.’’

Abazović tek treba da odgovori na mnoga pitanja koja su mu rodoljubi ove zemlje uputili u liku grupe cetinjskih građana, a od kojih prvo treba da odgovori svakako na ovo: ‘’Ko su naoružani kriminalci i pripadnici stranih službi koji su boravili u Cetinjskom manastiru u dane ustoličenja? Ko im je omogućio ulazak u Cetinje, u manastir i ko to zataškava? Koji su bili razlozi njihovoga boravka u manastiru?’’ Od odgovornosti Abazović ne može pobjeći. Kao ni od odgovora na pitanje zašto po svaku cijenu želi da amnestira Srpsku svetosavsku Crkvu–koju su međunarodna zajednica i EU prepoznali kao najvažniji remetilački faktor u regionu–od bilo kakve odgovornosti ne samo za danas već u suštini i za devedesete godine. On ponavlja nešto zašto nije ni u kom slučaju zaslužna njegova sadašnja ili prošla Vlada, naime ‘’da Crna Gora ne doživljava susjede kao neprijatelje, već kao komšije i prijatelje.‘’!? Naprotiv, prošla njegova Vlada je bila na opasnom (za nju poželjnom!) putu da i to civilizacijsko, političko i demokratsko dostignuće dugogodišnje vlasti DPS-a sa koalicionim partnerima uništii u potpunosti destruira. O tome ni tada ni sada, ni juče ni danas, još ništa nije rekao, kao što ništa ne govorini o stalnim raznovrsnim pokušajima i verbalno i praktično da se destabilizuje crnogorska i građanska suština postojanja, smisla i budućnosti suverene države Crne Gore. On kaže i da političke elite koje žele da promovišu nacionalizam to ne rade iz patriotskih razloga, već da održe postojeće stanje.Duguje odgovor na pitanje iz kojih razloga to radi pak Srpska crkva u Crnoj Gori s kojom on želi da što prije potpiše Temeljni ugovor i kako to da on kao premijer Crne Gore pristaje da jedno nepatriotsko, antinacionalno, antidruštveno, antidržavno postojeće diskriminatorsko (za Srpsku crkvu svakako apsolutno povoljno) stanje popraktično svim društvenim parametrima bude osnova za olako potpisivanje tog dokumenta od strane države, tj. Vlade. A ta ''lakoća'', ta ''relaksiranost'', ta slobodno možemo reći ''banalnost'' leži u osnovi svakog totalitarizmakao zla, zla kao „banalne banalnosti“.

Nije čudno da premijer i dalje istrajava u jednim ovakvim naumima, vrlo retrogradnim i pogubnim za našu zemlju, kada se zna da stoji na stanovištu da ga ''1918.g. ne zanima''!? Biti na čelu Vlade zemlje i države koja u svom kolektivnom i trans-generacijskom, rodno-generičkom, ontološkom, sjećanju ima jednog takvog tragičnog i traumatičnog istorijskog međaša, a kojega on s takvom ''relaksiranošću'' odbacuje pokušavajući od njega napraviti ''crnu rupu'', može samo neko ko ne uviđa opasnost da se upravo na taj način stvara itekako pogodno tlo za trajno pretvaranje Crne Gore u jedno, dugoročno gledano, krajnje nestabilno i rovito  evropsko područje – u ''crnu rupu'' Velike Srbije iliti Načertanija Ilije Garašanina, iliti Memoranduma SANU, iliti Tridesetšeste izborne jedinice Srbije, iliti Open Balkan... Jednom riječju: u nesumnjivo i izuzetno opasno apsolutno desubjektivirajuće i desupstancirajuće, decrnogorcizujuće i totalno posrbljujuće, otuđujuće i neslobodno stanje suverene države Crne Gore. A to je je onaj vazdašnji ''kamen stanac'', ''živac'' crnogorski  koji niko, ama baš niko u istoriji, nije uspio uništiti i strijebiti, jer je u njemu sve crnogorsko: i etika,i moral, i pravda, i pravica, i vjera, i država, i crkva, i religija, i filozofija, i sloboda, i narod, i istorija, i borba neprestana, i besmrtnost...

Čujmo riječi Marka Miljanova: „Za mene je najstrašniji svetac, koji mre za opštu i za božu pravdu...“Sveti Petar Cetinjski ističe da „lako je živjeti za života, teško je živjeti poslije smrti”. Sloboda je neizostavni uslov ove crnogorske moralne besmrtnosti, a svrha života je ispunjenje najviših ideala ljudskosti. Njegoš poručuje da „Crnogorac kad izgubi slobodu i nezavisnost on više svoj život ne iščitava ni u što“; „Zasja sveta carica sloboda“; „Da se junački amanet očuva / divno ime i sveta sloboda.“ Zbog takvog zaloga i takve testamentarnosti ove crnogorske vječnosti, u Crnoj Gori neće i ne može proći nijedan totalitarizam, pa čak i kada je njen trenutni premijer, svjesno ili nesvjesno, subjektivno ili objektivno, idealni subjekt njegove svetosavsko-parapolitičko-imperijalno-šovinističko-klerofašističke vrste.