6. ODLUČUJUĆA IGRA

Vidjeli smo da Cordelija ni posle zaruka ne shvata šta se sve zbiva između nje i Kjerkegora. Ni tada ljubav još ne postoji između njih dvoje, zapravo Cordelija još ne poznaje taj osjećaj, barem ne prema Kjerkegoru. Umjetnik to iskazuje riječima: „Bliska mi je, a ipak daleka; moja je, a ipak ne pripada meni. Još ćutim otpor, ali to nije više lični otpor, to je samo opći otpor žene. Bit žene je predanost, pokatkad poprima predanost oblik otpora… Ljubav? Ne. Ona pažljivo sluša, ona razumijeva. Sluša svaku riječ i razumije je. Ona sluša i razumijeva tuđi govor, kao vlastite riječi. Jeka tuđeg govora vlastiti je njen govor, dvostruko objavljivanje njoj i njemu“.

Glavni razlog za još ne prisutnu ljubav i potpunu predanost kod Cordelije, je taj što umjetnik tek sada započinje odsudnu bitku, tek sada ulazi u završnu i odlučnu fazu svoje igre, u kojoj će zadati „odlučujući udarac“, koji će biti presudan da mu se ona potpuno preda.

Odlučujuća igra će se odvijati, prema Kjerkegorovom planu, preko pisama, a ujedno i živom riječju, dakle, kombinovanom metodom, metodom, reklo bi se, očajničke strasti i hladne ironije. Naime, filozof odlučuje da od sada raspaljuje kod Cordelije buru erotike preko pisama, a živom riječju da je uvijek iznova rashlađuje, dovodeći je time u nedoumicu i zbunjenost: „Makar koliko se osjećala pobjednicom, sumnjat će“, kaže Kjerkegor.

I ova umjetnikova metoda je zahtjev i motiv estetskog, mada ima značenje igre, posebno npr. se preko pisama vodi veoma zanimljiva i napeta igra.

Metoda koju je izabrao, smatra Kjerkegor, probudiće u Cordeliji ljubav, ona će sazreti i jačati, ukratko time će je pridobiti. Naime, Cordelijina strast i njen ponos, biće veći za onoliko koliko bude snažnija, a time će se osjećati i slobodnijom, a upravo što bude više slobodnija, umjetnik će više estetski uživati. Tako Kjerkegor piše: „Ne, ništa ne treba da mi je dužna. Neka bude slobodna, jer samo u slobodi su ljubav, naslada, i ugoda neuporedive. Sigurno je, da ću ja sve tako udesiti da će mi na koncu pripasti nekom vrstom prirodne nužnosti, no ne treba mi pripasti težinom, već da gravitira kao duh duhu. Hoću da je imam, ali ne kao teret – to bi bilo odvratno: ne smij se objesiti o mene, ne smije me svime opteretiti. Među nama se smije odigravati samo igra slobode“.

Vidimo da Kjerkegor ne želi ljubiti Cordeliju svakako, on hoće da je ljubi samo ako njen osloboditelj. On je ne želi uzeti ma kako, ona mu se mora predati slobodna. Vjeridba nije za nju veza, niti treba da bude. U času kad odlučuje da prekine zaruke, Cordelija to jasno osjeća. Jer, postala je snažna, strasna i slobodna. Žena je u njoj progovorila i njeno biće traži slobodu.

Preko pisama, Kjerkegor pokušava polako, ali sigurno, i u tome uspjeva, da odvrati Cordeliju od zaruka, i da je tim odvraćanjem dovede do toga da ih raskine, a da je ujedno dobije u slobodnoj ljubavi. Tako, filozof piše: „Dovest ću je dotle, da će sa odvratnošću odbaciti vjeridbu i neće ni primijetiti, da sam joj baš ja pokvario volju za nju“.

Cordelija se izmjenila i još se mijenja. „Živi u nekom duševnom stanju, koje bih ja nazvao panteističkom smjelošću“, piše umjetnik.

Igra stiže do one svoje tačke i faze, kad kod Coredelije možda već i postoji ljubav. „Možda“, piše Kjerkegor, i dalje: „No još joj nedostaje snage“. Umjetnik Cordelijinu strast u tom trenutku naziva „naivnom strašću“. No, ubrzo, će smatra on, stupiti u novu sferu.

Uskoro, stiže čas kad umjetnik može da kaže: „Moja je ona“. Cordelijino duševno stanje u tom trenutku umjetnik iskazuje riječima: „Prenapeta je, i samo strah i nemir mogu je održati na njenoj visini. Ne smije suviše dugo ostati u ovoj opasnoj poziciji. Pokatkad neka njena primjedba ukazuje, da je sita vjereništva. Drugo nisam ni očekivao. Zaruke su uvijek uski oblik za neki odnos. Tako će me baš ona namamiti, da pređem granice konvencionalnog – u najmanju će ruku ona to vjerovati“.

Kjerkegor već počinje osjećati da je veza njegove zaruke s Cordelijom pred raskidom: „Ona sama će ih raskinuti, da bi me u jednoj slobodnijoj vezi, tim čvršće vezala“.

Zaruke će, dakle, nema sumnje biti raskinute. Cordelija ih sama raskida, jer joj je potreban jedan viši oblik erotike. Raskida ih, da bi se uzvinula u neku višu sferu, piše Kjerkegor i dalje: „To je dobro, na taj način postiže i ona u savršenom obliku ono zanimljivo“.