Komemoraciju kojoj je prisustvovala porodica, poštovaoci Banjevićeve filozofije života, pjesništva i borbe za bolju i slobodnu Crnu Goru, organizovala je Matica crnogorska, njegova druga kuća, zajedno sa institucijama u kojima je ostavio značajan trag: Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Crnogorski PEN centar i Fakultet za crnogorski jezik i književnost.

Predsjednik Matice crnogorske Dragan Radulović osvrnuo se na Banjevićevu bogatu radnu biografiju, dostignuća i doprinos u borbi za nezavisnost Crne Gore, a najviše na njegova dostignuća u poeziji.

“Nije on pjesnik koji laska čitaocima. Njegova poezija zahtijeva posvećenost i trud. Neizvjestan je ishod čitalačke avanture, ali je autorova ruka podrške uvijek pružena”, rekao je Radulović.

Prema njegovim riječima, Banjević je bio čovjek „od bogate erudicije iz različitih oblasti duha i čovjek nevjerovatnog pamćenja“.

“Ko god je imao privilegiju da ga pobliže upozna, mogao se osvjedočiti koliko je stihova znao i darivao svojim prijateljima. Znao ih je napamet i govorio ubjedljivo i izražajno, ali ih nije učio da bi ih znao napamet, hiljade i hiljade njih. Jednom pročitani, oni su postajali sastavni dio njegovog bića, najintimnije iskustvo pjesničkog postojanja. Zbog toga je čuvao sebe loše književnosti, slabih stihova i bijedne proze. On je znao da dobra književnost oplemenjuje i hrabri čovjeka u njegovoj slobodi i dostojanstvu, a loša ga truje i ponižava”, rekao je Radulović. 

Urednik i publicista Novica Samardžić istakao je da je Banjević vidio sve tragedije, obmane i prevare kroz istoriju ali je isticao uzlete duha i pobjede nad silama zla, kako u opštim procesima, tako i u pregnuću društava i pojedinaca.

“Govorio je da je put ka dobru moguć samo uz poštovanje moralnog principa, univerzalne zakonodavne niti koja čovjeka spaja i vodi u skladu sa stvaralačkim zakonom svijeta, božje promisli”, rekao je Samardžić.

Na tom božanskom putu i u iskušenjima realnoga života u istorijskim okolnostima, prema riječima Samardžića, Banjević je isticao povjesnicu klasične Crne Gore, neponovljiv primjer u znanoj nam istoriji da grupa ljudi objedinjena u ideji slobode i ljudske dužnosti, vodeći se devizom „neka bude što biti ne može“ nepokolebljivo shvata da je svrha ljudskog bitisanja biti čovjek.

“To je najveća nagrada i priznanje. Jer sve drugo je pretvaranje sebe u sredstvo i poništavanje svoje božanske niti. Zato je u vrhove stvaralaštva stavljao crnogorsku moralnu tradiciju proživljenu u realnom vremenu i u konkretnom društvu: „Poslanice“ Petra I, narodne tužbalice, a Njegoševo djelo je vidio kao vrh ljudskog stvaralačkog duha”, rekao je on.

Stihove Branka Banjevića govorila je glumica Dubravka Drakić.

Ako zaboravimo Banjevića, zaboravili smo sebe

Nela Savković-Vukčević istakla je da je Branko Banjević uvijek bio na braniku crnogorskih vrijednosti, te da je kao Crnogorka dužna i ima čast da podsjeti kako je govorio o pravu i položaju crnogorske žene.

“Boreći se protiv uvezenih stereotipa da se Crnogorka nalazi u potčinjenom, ropskom položaju, navodio je argumente, činjenicama se branio od falsifikata. Glavni argument bili su umjetnost i jezik. Govoreći o kultu smrti u Crnoj Gori, o patrijahalnom društvu u kome se živi za taj trenutak što će nam se reći, kad se nad odrom sabiraju sve naše vrijednosti, kad se pita što smo uspjeli, ostajemo li uzor, gdje smo pogriješili, što ostavljamo potomcima, pita Branko Banjević. Ko izriče taj sud, moralni i estetski? Žena, kroz tužbalicu. Branko Banjević je govorio da je žena duša crnogorske porodice”, rekla je Savković-Vukčević i dodala da „ako zaboravimo Branka Banjevića, zaboravili smo sebe“.  izvor: pbojeda