Autor priloga: Milorad Minjo Ražnatović, publicista, teoretičar i analitičar društva i politike

(Prilozi i saopštenja sa okruglog stola ''Stvarno stanje u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi'')

            Poštovani predśedavajući, Vaše visokopreosvještenstvo mitropolite Crnogorske pravoslavne crkve gospodine Mihailo, uvaženi učesnici skupa, ovim skromnim prilogom želio sam da se osvrnem na golgotu koju je naša Crkva prošla od svoje obnove do danas, i na sve one koji su zdušno radili  da ona,  ne samo ne dosegne one visine i uticaj koji je imala kroz istoriju, već da bude kompromitovana i  u začetku ugušena njena časna misija uspostavljanja svijesti o crnogorskom nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu.

Da bi smo o tome pravilno sudili , moramo se vratiti na početke kada je zaiskrila ideja o obnovi CPC, odnosno kada su konkretnim činjenjem otpočele pripreme za njenu obnovu, a to je godina 1991. prošlog vijeka kada su crnogorski suverenisti  započeli nalaganje badnjaka na Dvorskom trgu na Cetinju. To je bio okidač tadašnjim promiloševićevskim i prosrpskim vlastima da na najgrublji, najbrutalniji i diktatorski način osujete jednu takvu aktivnost, zabranjujući skup, a na sam dan blokirajući prilaze Cetinju i angažujući brojne, do zuba naoružane policijske snage, sa bornim kolima koja su im služila za potiskivanje građana koji su u miru željeli da  zapale crnogorski badnjak i proslave Badnji dan. No, i pored tih prijetnji i realnih mogućnosti da neko od građana strada zbog histerije  koja se širila u javnom etru, te „izdresiranosti“ policije i njihove mržnje prema indipendistima kao „državnim neprijateljima“, na Trgu se okupilo pet–šest hiljada ljudi.  Zagovornicima obnove CPC i države su se tom prilikom, sa jednog kupastog nanosa snijega prekoputa Gradske kafane, obratili pokojni profesor Dušan Gvozdenović i književnik, takođe pokojni Jevrem Brković koji su govorili o istorijatu CPC, njenom nelegalnom dekretskom gašenju od strane regenta Aleksandra 1920. godine, kao  i sramnom nezakonitom prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Od tog dana  sve se više budila nacionalna, kulturološka, državotvorna i vjerska – identitetska svijest Crnogoraca i rasla odlučnost o vrtanju pogubljenih crnogorskih vrijednosti. Ta svijest bila je snažan indipendistički pokretač na obnovi tih vrijednosti. Otuda  proističe iskrena želja, nepokolebljiva odlučnost, ogromna energija, neustrašiva borbenost i snažna potreba crnogorskih suverenista za obnovu Crnogorske pravoslavne crkve. Iako, velika većina njih, nijesu bili vjernici, bili su svjesni svojih korijena utemeljenih u hiljadugodišnjem istorijskom, državotvornom, etničkom i duhovnom biću. Znali su da je, poslije države Crnojevića, viševjekovna istorija crnogorske državnosti vezana za Crnogorsku crkvu i obratno, da se bez obnove Crnogorske crkve,  teško može obnoviti Crna Gora o kojoj je državotvorna istina gotovo jedan vijek zatirana. Ovo je  bio dovoljan razlog da se zanemare ogromne egzistencijalne nevolje i opasnosti koje je donosilo jedno takvo angažovanje, kada se za najbezazleniju kritičku opasku na račun tadašnje politike, preko noći ostajalo bez posla. Dakle, jačala je odlučnost da se od zaborava moraju otrgnuti ove vrijednosti i „očistiti“ od obmana, laži i iskrivljenih istorijskih činjenica (koje je širila zahuktala velikosrpska, klerofašistička miloševićevska medijska mašinerija, snažno podržana, prvenstveno od svetosavske Srpske pravoslavne crkve, kao i od političke, kulturne i naučne elite, a nažalost, i od većine izmanipulisanih crnogorskih građana), kako se ne bi ime crnogorsko zatrlo. Sve te godine, do pred sam završetak dvadesetog vijeka, odnosno do rascjepa  u Demokratskoj partiji socijalista, praćene su  zabranama i jakim policijskim snagama, koje su na putu Podgorica – Cetinje imale nekoliko kontrolnih punktova, zaustavljajući gotovo svaki automobil i legitimišući putnike u njemu, a na samom Cetinjskom trgu đe je nalagan badnjak, formirale  višestruki  prsten  oko okupljenih građana. Posebno je bila turbulentna i za crnogorske indipendiste vrlo teška 1993. godina kada je za Lučindan, na narodno-crkvenom zboru, obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva, a gospodin Antonije Abramović izabran za njenog mitropolita. Tada je vođena najprljavija,  najprimitivnija, najneljudskija i  bespoštedna gebelsovska, policijsko-medijska propaganda u cilju  moralne diskreditacije vladike Antonija. Ta nečasna i necivilizovana propaganda, uz demonstraciju sile, bila je i u funkciji zastrašivanja i obeshrabrivanja  dolaska namjernika na ovaj  dostojanstveni državotvorni skup, a krajnji cilj je bio,  spriječavanje njegovog održavanja. Trebalo je po svaku cijenu u korijenu saśeći tu „hidru“ koja je svojim grananjem mogla mijenjati društvene i političke prilike u zemlji. No, tada „oslobođenu“ crnogorsku energiju, na žalost tadašnje vlasti, a na sreću crnogorskog društva i države, nijesu mogle obuzdati ni laži, ni obmane, ni manipulacije, ni jake policijske snage, ni njihova oklopna vozila. Iste ove anticrnogorske snage su pokušale, ali na sreću nijesu uspjele, poslije smrti mitropolita Antonija, istim diktatorskim metodama, lažima i podmetanjima, da spriječe izbor novog mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve gospodina Mihaila, koji je obavljen na Badnji dan 1997. godine. Uprkos svemu tome – policijskim zabranama i torturi, Dvorski trg je za Badnji dan, godinama bio dupke pun, prvijenstveno zahvaljujući autoritetu, moralnom i duhovnom dignitetu, te aktivnostima poglavara CPC mitropolita Mihaila.

Elem, ni poslije podjela u DPS i njegovog zaokreta prema suvernoj Crnoj Gori, CPC nijesu „cvjetale ruže“. Naprotiv, mitropolit Mihailo se suočavao sa mnogim problemima, koje je nemoguće bilo samostalno, bez državne pomoći, riješavati – od onih „tradicionalnih“ vezanih za hajku od strane SPC i velikosrpskih šovinista koji su i dalje širili laži o njemu i negirali postojanje CPC, do novih proisteklih od  suverenističke vlasti, koja je gotovo potpuno ignorisala CPC i njene potrebe, kao i istorijska prava na svoje sakralne objekte, koji su hajdučijom, nelegalno i nelegitimno prepisivani Crkvi Srbije, „prisiljavajući“ tako vjerujuće Crnogorce da vjerske službe  obavljaju pod vedrim nebom. Nažalost, ovako negativna situacija se ne mijenja ni poslije vrtanja nezavisnosti Crne Gore. Tome doprinosi raskol i tragična podijeljenost u „crnogorskom bloku“, đe se nasuprot vlasti i državi, kao i CPC, formira jedna interesna grupacija sastavljena od tabloida Vijesti (koji je osnovan državnim novcem suverenističke vlasti), Foruma 2010 Žarka Rakčevića (kasnije URA, nad kojima je punu kontrolu imalo  rukovodstvo pomenutog tabloida), kao i nekih nevladinih organizacija, na čijem se jakom udaru neargumentovanih i bombastičkih kritika našla crnogorska država, identitet i CPC. Dotadašnji „vrli“ zagovornici i podržavaoci njene autokefalnosti, svojim kritizerstvom, osporavanjima i manipulacijama žele je po svaku cijenu uniziti  i zaustaviti njenu misiju, pritom se priklanjajući  Amfilohiju Radoviću i Crkvi Srbije. Ako to nije otvoreno neprijateljstvo prema časnoj ulozi i misiji CPC onda ne znam što je!? I umjesto da u takvoj situaciji suverenistička vlast čvrsto stane  uz CPC riješavajući njene egzistencijalne probleme, te da predśednik Crne Gore i predśednik Vlade zajedno sa mitropolitom Mihailom usmjere aktivnost prema Vaseljenskoj patrijaršiji u cilju priznanja CPC, kao što su to uradili rukovodioci Makedonije, vlast dozvoljava da SPC i dalje otima crnogorsku sakralnu i kulturnu imovinu, čak i da grobove naših predaka uknjižava u svoje vlasništvo;  da Amfilohije na svakom brežuljku nelegalno podiže crkve i posebno onu limenu na Rumiji (i danas je na istom mjestu iako je prethodna vlast obećala njeno premještanje), koja je bila planina multivjerskog okupljanja pravoslavnih, katolika i muslimana, da bi se od tada ta tradicija potpuno prekinula; da ruinira crnogorske manastire i prilagođava ih arhitektonskom moravsko-resavskom stilu; da predśednik države Filip Vujanović ignoriše zahtjeve mitropolita Mihaila za prijem, a i kada izađe u susret tim zahtjevima uradi to „krijući“ se od javnosti; da DPS „pomiriteljski“ pokušava uspostaviti neku novu Pravoslavnu crkvu, bez pridjeva crnogorska, što ne postoji u nijednoj zemlji sa većinskim pravoslavnim stanovništvom; da, što je poseban paradoks, ministri policije iz tog perioda, koji su uglavnom  bili iz izvorne suverenističke partije SDP, zabranjuju CPC služenje u crnogorskim crkvama za određene vjerske praznike, a dozvoljavajući svještenstvu SPC, u mnogim slučajevima, da to radi, itd. Jednom riječju ovo ponašanje ne odudara od onog vremena kada je na čelu crnogorske vlasti bio SKCG, iz perioda SFRJ, kada su u sukobu sa tadašnjom SPC, CPC koristili kao „strašilo“, tobože prijeteći da će ih taj sukob naćerati na njenu obnovu, što im nije padalo na pamet, jer je u toj vlasti manjkalo identitetske svijesti (koju su Makedonci u tom vremenu visoko ispoljili, uspostavljajući svoju Crkvu) o značaju Crkve na formiranje svojeg čvrstog, jedinstvenog (ne dvojnog) nacionalnog i kulturnog identiteta. A tada je to bilo najlakše uraditi! Da je to tada urađeno, ne bi bilo ni devedesetih godina i histeričnog osporavanja crnogorskog identiteta, ni učešća naših građana na ratištima širom Jugoslavije, niti bi  danas šovinističko-fašističke velikosrpske snage vladale Crnom Gorom. Sa ovim problemima, malignim i benignim neprijateljstvima, suočava se CPC i mitropolit Mihailo od svog ustoličenja i prosto je bilo  herojstvo u ovakvim uslovima bivstvovati, boriti se sa svim tim i do danas opstati.

No ne leži vraže, kao da CPC nije bilo dosta neprijatelja, negatora i zagovornika njenog uništenja, već je jedna grupa crnogorskih intelektualaca i njihovih pristalica, sa bivšim svještenikom Borisom Bojovićem, organizujući „Opštecrnogorski zbor“ (on je imao svoju funkciju kao demokratska institucija u  XVII, XVIII i XIX vijeku, kada je birao crnogorske vladare i poglavare Crkve, te svoje opravdanje pri obnavljanju CPC, ali danas u XXI vijeku, kada CPC ima svoju pravnu legislativu sa Ustavom kao najvećim pravnim aktom, kojim je uspostavljena organizacija, crkveni organi i način izbora, on je anahronizam i samo može predstavljati jednu istorijsku činjenicu u državnom demokratskom razvoju Crne Gore), trećeg septembra 2023. godine na Cetinju, navodno za spas CPC, „nezadovoljna“ radom i djelovanjem mitropolita Mihaila, pribjegla nezakonitom, nekanonskom i činu bez presedana, protivnom svim moralnim skrupulama, „penzionisanja“ mitropolita Mihaila i „izbora“ novog u liku isključenog svještenika Borisa  Bojovića. Na ovaj je način zadat teški udarac CPC, kakav nije pretrpjela ni od njenih najvećih neprijatelja, nanijeta ogromna šteta njenom autoritetu i misiji, te izazvan razdor u redovima njenih vjernika, a i šire crnogorskih suverenista. Sve je to ova grupacija intelektualaca (istine radi, među kojima je bilo i ima velikih zaslužnika za crkveno i državno pitanje) i njihovih sljedbenika uradila ne obazirući se na činjenicu da je pomenutog svještenika Sinod, kao najviši organ, isključio iz CPC, kao ni na to da su na vlasti u Crnoj Gori zaśeli populisti, šovinisti i fašisti – najveći neprijatelji CPC, države i crnogorskog identiteta, niti na to da će ovo izazvati veliki razdor u redovima crnogorskih suverenista i time oslabiti, i da ne kažem, minimizirati njenu ulogu. A, znali su, makar intelektualni predvodnici i zagovornici ove „hajdučije“ i pučizma, na kojem bi im mogli pozaviđeti i velikosrpski i Dritanovi pučisti, da je to nelegalan, neligitiman, protivpravan protivustavan i nekanonski čin, i da on ne može proći mirno, bez potresa i razdora u redovima suverenista! Koji su bili  njihovi motivi za jednu takvu nekanonsku i nezakonsku akciju, nije mi poznato, ako nije da u pośedu imaju svoju „lutku na kanapu“, ali jeste poznata psihologija isključenog svještenika da se prihvati onog što mu ne pripada i čemu nije dorastao, jer su upravo takvi ljudi, nedovoljno školovani, bez adekvatnog obrazovanja i nekompetentni za obnašanje određenih funkcija, najveći „želatelji“ vlasti i karijeristi koji bi „gazili preko mrtvih“ da ostvare svoje interese. Sve ovo – organizovani skup, „ustoličenje novog mitropolita“ i „kićenje“ Bojovića bijelom pankamilavkom  od strane, takođe , isključenog svještenika koji  je tek nekoliko godina u tom statusu –  je asociralo na jedan veliki maskenbal sa razdraganim učesnicima u kojem je svaka maska imala svoju ulogu, dok je isključenom svješteniku dodijeljena glavna uloga da „igra mitropolita“. Da nije tragično bilo bi zabavno!

Cjelokupna gore navedena situacija koja je obilovala negativnim komentarima i optužbama na račun mitropolita Mihaila, proizvela je kod jednog dijela pomenute grupacije ogromnu netrpeljivost. Sve je to kulminiralo na Badnji dan ove godine (2024.) kad je od strane donosioca badnjaka, mimo dogovora kod Mitropolita, Borisu dozvoljeno „osvještavanje“ badnjaka. Ne samo da je to pokazalo koliko pojedini Crnogorci drže do riječi, već se na Trgu desio najskandalozniji, najogavniji i najneetičniji nasilnički čin, kada su pojedinci, Borisove pristalice, prilikom prolaska mitropolitita Mihaila kroz okupljeni narod, nasrnuli na njega u pokušaju da mu zadaju udarce. Dići ruku na starca prego 80 godina, pa i da nije mitropolit, je opasan presedan i gotovo nezabilježen slučaj u Crnoj Gori, koji se oštro kosi sa svim crnogorskim sojskim i ljudskim normama i vrijednostima, iskazanih kroz crnogorski etički kodeks čojstva i junaštva. Izgleda da je ova nemoralna praksa preuzeta od srpskih šovinista i fašista, koji su na isti način, u pojedinim crnogorskim opštinama, „dočekivali“ Mitropolita prilikom javne rasprave o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ... Ovaj događaj  nam najslikovitije govori o tome da ove Borisove pristalice niti su vjernici niti Crnogorci.! Međutim, on nam śedoči o moralnom licu i naličju ove družine, jer se niko od  njihovih intelektualnih predvodnika, koliko je meni poznato, nije odvažio da se ogradi od ovog nasilja i izvini Mitropolitu.

Naravno da sva ova nelegalna ujdurma, koja je izazvala velike potrese u CPC, sa pravnog stanovišta ne proizvodi nikakve posljedice, tako da mitropolit Mihailo i dalje obavlja svoju časnu i uzvišenu funkciju u skladu sa svim pozitivnim kanonskim –  crkvenim (Ustav CPC) i božjim zakonima (kanonskim rukopoloženjem 1998. godine od strane patrijarha Bugarske pravoslavne crkve gospodina Pimena i sasluživanjem dva mitropolita, pet episkopa i četiri svještenika) tako da i moja malenkost podržava kanonski i legalno izabranog mitropolita, želeći mu dobro zdravlje i da još dugo godina upravlja CPC.

Na kraju da kažem i to, da ne sumjam da će i na ovom  skupu biti iznijeti konstruktivni prijedlozi i konkretnim zaključcima dati doprinos na ublažavanju teških preblema sa kojima se suočava CPC, a jedan od njih bi bio da se putem medija i u neposrednom razgovoru  objasni i  građanima prezentiraju sve okolnosti koje su dovele do ovakvog stanja, i tako pokušati vratiti njihovo povjerenje  u CPC. Takođe se nadam, da će na skupu biti riječi i o Crkvenom kalendaru i prelasku sa Julijanskog na Gregorijanski, po kojem se upravljaju mnoge pravoslavne crkve u Evropi. Tako ćemo na nabolji način pomoći i Mitropolitu  u obnavljanju svještenstva koje mora biti vjerno CPC i Crnoj Gori, poštujući zakone i kanone, kao i u pripremi svojeg nasljednika koji će biti obrazovan, visokomoralan i vjeran čuvar tradicije CPC i crnogorskog identiteta.

U to ime želim vam usješan i plodan rad.