CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I NJENI NEPRIJATELJI

Autor priloga: Milorad Minjo Ražnatović, publicista, teoretičar i
analitičar društva i politike
(Prilozi i
saopštenja sa okruglog stola ''Stvarno stanje u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi'')
Poštovani predśedavajući, Vaše visokopreosvještenstvo mitropolite Crnogorske
pravoslavne crkve gospodine Mihailo, uvaženi učesnici skupa, ovim skromnim prilogom
želio sam da se osvrnem na golgotu koju je naša Crkva prošla od svoje obnove do
danas, i na sve one koji su zdušno radili
da ona, ne samo ne dosegne one
visine i uticaj koji je imala kroz istoriju, već da bude kompromitovana i u začetku ugušena njena časna misija
uspostavljanja svijesti o crnogorskom nacionalnom, kulturnom i vjerskom
identitetu.
Da bi smo o tome pravilno sudili , moramo se vratiti na početke kada je zaiskrila ideja o obnovi CPC, odnosno kada su konkretnim činjenjem otpočele pripreme za njenu obnovu, a to je godina 1991. prošlog vijeka kada su crnogorski suverenisti započeli nalaganje badnjaka na Dvorskom trgu na Cetinju. To je bio okidač tadašnjim promiloševićevskim i prosrpskim vlastima da na najgrublji, najbrutalniji i diktatorski način osujete jednu takvu aktivnost, zabranjujući skup, a na sam dan blokirajući prilaze Cetinju i angažujući brojne, do zuba naoružane policijske snage, sa bornim kolima koja su im služila za potiskivanje građana koji su u miru željeli da zapale crnogorski badnjak i proslave Badnji dan. No, i pored tih prijetnji i realnih mogućnosti da neko od građana strada zbog histerije koja se širila u javnom etru, te „izdresiranosti“ policije i njihove mržnje prema indipendistima kao „državnim neprijateljima“, na Trgu se okupilo pet–šest hiljada ljudi. Zagovornicima obnove CPC i države su se tom prilikom, sa jednog kupastog nanosa snijega prekoputa Gradske kafane, obratili pokojni profesor Dušan Gvozdenović i književnik, takođe pokojni Jevrem Brković koji su govorili o istorijatu CPC, njenom nelegalnom dekretskom gašenju od strane regenta Aleksandra 1920. godine, kao i sramnom nezakonitom prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Od tog dana sve se više budila nacionalna, kulturološka, državotvorna i vjerska – identitetska svijest Crnogoraca i rasla odlučnost o vrtanju pogubljenih crnogorskih vrijednosti. Ta
svijest bila je snažan indipendistički pokretač na obnovi tih vrijednosti.
Otuda proističe iskrena želja,
nepokolebljiva odlučnost, ogromna energija, neustrašiva borbenost i snažna
potreba crnogorskih suverenista za obnovu Crnogorske pravoslavne crkve. Iako,
velika većina njih, nijesu bili vjernici, bili su svjesni svojih korijena utemeljenih
u hiljadugodišnjem istorijskom, državotvornom, etničkom i duhovnom biću. Znali
su da je, poslije države Crnojevića, viševjekovna istorija crnogorske
državnosti vezana za Crnogorsku crkvu i obratno, da se bez obnove Crnogorske
crkve, teško može obnoviti Crna Gora o
kojoj je državotvorna istina gotovo jedan vijek zatirana. Ovo je bio dovoljan razlog da se zanemare ogromne
egzistencijalne nevolje i opasnosti koje je donosilo jedno takvo angažovanje,
kada se za najbezazleniju kritičku opasku na račun tadašnje politike, preko
noći ostajalo bez posla. Dakle, jačala je odlučnost da se od zaborava moraju
otrgnuti ove vrijednosti i „očistiti“ od obmana, laži i iskrivljenih istorijskih činjenica (koje je širila
zahuktala velikosrpska, klerofašistička miloševićevska medijska mašinerija,
snažno podržana, prvenstveno od svetosavske Srpske pravoslavne crkve, kao i od
političke, kulturne i naučne elite, a nažalost, i od većine izmanipulisanih
crnogorskih građana), kako se ne bi ime crnogorsko zatrlo. Sve te godine, do
pred sam završetak dvadesetog vijeka, odnosno do rascjepa u Demokratskoj partiji socijalista, praćene
su zabranama i jakim policijskim snagama,
koje su na putu Podgorica – Cetinje imale nekoliko kontrolnih punktova,
zaustavljajući gotovo svaki automobil i legitimišući putnike u njemu, a na
samom Cetinjskom trgu đe je nalagan badnjak, formirale višestruki
prsten oko okupljenih građana.
Posebno je bila turbulentna i za crnogorske indipendiste vrlo teška 1993.
godina kada je za Lučindan, na narodno-crkvenom zboru, obnovljena Crnogorska
pravoslavna crkva, a gospodin Antonije Abramović izabran za njenog mitropolita.
Tada je vođena najprljavija,
najprimitivnija, najneljudskija i
bespoštedna gebelsovska, policijsko-medijska propaganda u cilju moralne diskreditacije vladike Antonija. Ta
nečasna i necivilizovana propaganda, uz demonstraciju sile, bila je i u
funkciji zastrašivanja i obeshrabrivanja
dolaska namjernika na ovaj
dostojanstveni državotvorni skup, a krajnji cilj je bio, spriječavanje njegovog održavanja. Trebalo je
po svaku cijenu u korijenu saśeći tu „hidru“ koja je svojim grananjem mogla
mijenjati društvene i političke prilike u zemlji. No, tada „oslobođenu“
crnogorsku energiju, na žalost tadašnje vlasti, a na sreću crnogorskog društva
i države, nijesu mogle obuzdati ni laži, ni obmane, ni manipulacije, ni jake
policijske snage, ni njihova oklopna vozila. Iste ove anticrnogorske snage su
pokušale, ali na sreću nijesu uspjele, poslije smrti mitropolita Antonija,
istim diktatorskim metodama, lažima i podmetanjima, da spriječe izbor novog
mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve gospodina Mihaila, koji je obavljen na
Badnji dan 1997. godine. Uprkos svemu tome – policijskim zabranama i torturi,
Dvorski trg je za Badnji dan, godinama bio dupke pun, prvijenstveno zahvaljujući
autoritetu, moralnom i duhovnom dignitetu, te aktivnostima poglavara CPC
mitropolita Mihaila.
Elem,
ni poslije podjela u DPS i njegovog zaokreta prema suvernoj Crnoj Gori, CPC
nijesu „cvjetale ruže“.
Naprotiv, mitropolit Mihailo se suočavao sa mnogim problemima, koje je nemoguće
bilo samostalno, bez državne pomoći, riješavati – od onih „tradicionalnih“
vezanih za hajku od strane SPC i velikosrpskih šovinista koji su i dalje širili
laži o njemu i negirali postojanje CPC, do novih proisteklih od suverenističke vlasti, koja je gotovo potpuno
ignorisala CPC i njene potrebe, kao i istorijska prava na svoje sakralne
objekte, koji su hajdučijom, nelegalno i nelegitimno prepisivani Crkvi Srbije, „prisiljavajući“
tako vjerujuće Crnogorce da vjerske službe obavljaju pod vedrim nebom. Nažalost, ovako
negativna situacija se ne mijenja ni poslije vrtanja nezavisnosti Crne Gore.
Tome doprinosi raskol i tragična podijeljenost u „crnogorskom bloku“, đe se
nasuprot vlasti i državi, kao i CPC, formira jedna interesna grupacija
sastavljena od tabloida Vijesti (koji
je osnovan državnim novcem suverenističke vlasti), Foruma 2010 Žarka Rakčevića (kasnije URA, nad kojima je punu
kontrolu imalo rukovodstvo pomenutog
tabloida), kao i nekih nevladinih organizacija, na čijem se jakom udaru
neargumentovanih i bombastičkih kritika našla crnogorska država, identitet i
CPC. Dotadašnji „vrli“ zagovornici i podržavaoci njene autokefalnosti, svojim
kritizerstvom, osporavanjima i manipulacijama žele je po svaku cijenu uniziti i zaustaviti njenu misiju, pritom se
priklanjajući Amfilohiju Radoviću i
Crkvi Srbije. Ako to nije otvoreno neprijateljstvo prema časnoj ulozi i misiji
CPC onda ne znam što je!? I umjesto da u takvoj situaciji suverenistička vlast
čvrsto stane uz CPC riješavajući njene
egzistencijalne probleme, te da predśednik Crne Gore i predśednik Vlade zajedno
sa mitropolitom Mihailom usmjere aktivnost prema Vaseljenskoj patrijaršiji u
cilju priznanja CPC, kao što su to uradili rukovodioci Makedonije, vlast
dozvoljava da SPC i dalje otima crnogorsku sakralnu i kulturnu imovinu, čak i
da grobove naših predaka uknjižava u svoje vlasništvo; da Amfilohije na svakom brežuljku nelegalno
podiže crkve i posebno onu limenu na Rumiji (i danas je na istom mjestu iako je
prethodna vlast obećala njeno premještanje), koja je bila planina multivjerskog
okupljanja pravoslavnih, katolika i muslimana, da bi se od tada ta tradicija
potpuno prekinula; da ruinira crnogorske manastire i prilagođava ih arhitektonskom
moravsko-resavskom stilu; da predśednik države Filip Vujanović ignoriše
zahtjeve mitropolita Mihaila za prijem, a i kada izađe u susret tim zahtjevima
uradi to „krijući“ se od javnosti; da DPS „pomiriteljski“ pokušava uspostaviti
neku novu Pravoslavnu crkvu, bez pridjeva crnogorska, što ne postoji u nijednoj
zemlji sa većinskim pravoslavnim stanovništvom; da, što je poseban paradoks,
ministri policije iz tog perioda, koji su uglavnom bili iz izvorne suverenističke partije SDP,
zabranjuju CPC služenje u crnogorskim crkvama za određene vjerske praznike, a
dozvoljavajući svještenstvu SPC, u mnogim slučajevima, da to radi, itd. Jednom
riječju ovo ponašanje ne odudara od onog vremena kada je na čelu crnogorske
vlasti bio SKCG, iz perioda SFRJ, kada su u sukobu sa tadašnjom SPC, CPC
koristili kao „strašilo“, tobože prijeteći da će ih taj sukob naćerati na njenu
obnovu, što im nije padalo na pamet, jer je u toj vlasti manjkalo identitetske
svijesti (koju su Makedonci u tom vremenu visoko ispoljili, uspostavljajući
svoju Crkvu) o značaju Crkve na formiranje svojeg čvrstog, jedinstvenog (ne
dvojnog) nacionalnog i kulturnog identiteta. A tada je to bilo najlakše
uraditi! Da je to tada urađeno, ne bi bilo ni devedesetih godina i histeričnog
osporavanja crnogorskog identiteta, ni učešća naših građana na ratištima širom
Jugoslavije, niti bi danas
šovinističko-fašističke velikosrpske snage vladale Crnom Gorom. Sa ovim
problemima, malignim i benignim neprijateljstvima, suočava se CPC i mitropolit
Mihailo od svog ustoličenja i prosto je bilo
herojstvo u ovakvim uslovima bivstvovati, boriti se sa svim tim i do
danas opstati.
No ne leži vraže, kao da CPC
nije bilo dosta neprijatelja, negatora i zagovornika njenog uništenja, već je
jedna grupa crnogorskih intelektualaca i njihovih pristalica, sa bivšim
svještenikom Borisom Bojovićem, organizujući „Opštecrnogorski zbor“ (on je imao
svoju funkciju kao demokratska institucija u
XVII, XVIII i XIX vijeku, kada je birao crnogorske vladare i poglavare
Crkve, te svoje opravdanje pri obnavljanju CPC, ali danas u XXI vijeku, kada
CPC ima svoju pravnu legislativu sa Ustavom kao najvećim pravnim aktom, kojim
je uspostavljena organizacija, crkveni organi i način izbora, on je anahronizam
i samo može predstavljati jednu istorijsku činjenicu u državnom demokratskom
razvoju Crne Gore), trećeg septembra 2023. godine na Cetinju, navodno za spas
CPC, „nezadovoljna“ radom i djelovanjem mitropolita Mihaila, pribjegla nezakonitom,
nekanonskom i činu bez presedana, protivnom svim moralnim skrupulama,
„penzionisanja“ mitropolita Mihaila i „izbora“ novog u liku isključenog
svještenika Borisa Bojovića. Na ovaj je
način zadat teški udarac CPC, kakav nije pretrpjela ni od njenih najvećih
neprijatelja, nanijeta ogromna šteta njenom autoritetu i misiji, te izazvan
razdor u redovima njenih vjernika, a i šire crnogorskih suverenista. Sve je to
ova grupacija intelektualaca (istine radi, među kojima je bilo i ima velikih
zaslužnika za crkveno i državno pitanje) i njihovih sljedbenika uradila ne
obazirući se na činjenicu da je pomenutog svještenika Sinod, kao najviši organ,
isključio iz CPC, kao ni na to da su na vlasti u Crnoj Gori zaśeli populisti,
šovinisti i fašisti – najveći neprijatelji CPC, države i crnogorskog
identiteta, niti na to da će ovo izazvati veliki razdor u redovima crnogorskih
suverenista i time oslabiti, i da ne kažem, minimizirati njenu ulogu. A, znali
su, makar intelektualni predvodnici i zagovornici ove „hajdučije“ i pučizma, na
kojem bi im mogli pozaviđeti i velikosrpski i Dritanovi pučisti, da je to
nelegalan, neligitiman, protivpravan protivustavan i nekanonski čin, i da on ne
može proći mirno, bez potresa i razdora u redovima suverenista! Koji su
bili njihovi motivi za jednu takvu
nekanonsku i nezakonsku akciju, nije mi poznato, ako nije da u pośedu imaju svoju
„lutku na kanapu“, ali jeste poznata psihologija isključenog svještenika da se
prihvati onog što mu ne pripada i čemu nije dorastao, jer su upravo takvi ljudi,
nedovoljno školovani, bez adekvatnog obrazovanja i nekompetentni za obnašanje
određenih funkcija, najveći „želatelji“ vlasti i karijeristi koji bi „gazili
preko mrtvih“ da ostvare svoje interese. Sve ovo – organizovani skup,
„ustoličenje novog mitropolita“ i „kićenje“ Bojovića bijelom pankamilavkom od strane, takođe , isključenog svještenika
koji je tek nekoliko godina u tom
statusu – je asociralo na jedan veliki
maskenbal sa razdraganim učesnicima u kojem je svaka maska imala svoju ulogu,
dok je isključenom svješteniku dodijeljena glavna uloga da „igra mitropolita“.
Da nije tragično bilo bi zabavno!
Cjelokupna gore navedena
situacija koja je obilovala negativnim komentarima i optužbama na račun
mitropolita Mihaila, proizvela je kod jednog dijela pomenute grupacije ogromnu
netrpeljivost. Sve je to kulminiralo na Badnji dan ove godine (2024.) kad je od
strane donosioca badnjaka, mimo dogovora kod Mitropolita, Borisu dozvoljeno
„osvještavanje“ badnjaka. Ne samo da je to pokazalo koliko pojedini Crnogorci
drže do riječi, već se na Trgu desio najskandalozniji, najogavniji i
najneetičniji nasilnički čin, kada su pojedinci, Borisove pristalice, prilikom
prolaska mitropolitita Mihaila kroz okupljeni narod, nasrnuli na njega u
pokušaju da mu zadaju udarce. Dići ruku na starca prego 80 godina, pa i da nije
mitropolit, je opasan presedan i gotovo nezabilježen slučaj u Crnoj Gori, koji
se oštro kosi sa svim crnogorskim sojskim i ljudskim normama i vrijednostima,
iskazanih kroz crnogorski etički kodeks čojstva i junaštva. Izgleda da je ova
nemoralna praksa preuzeta od srpskih šovinista i fašista, koji su na isti način,
u pojedinim crnogorskim opštinama, „dočekivali“ Mitropolita prilikom javne
rasprave o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ... Ovaj događaj nam najslikovitije govori o tome da ove
Borisove pristalice niti su vjernici niti Crnogorci.! Međutim, on nam śedoči o
moralnom licu i naličju ove družine, jer se niko od njihovih intelektualnih predvodnika, koliko
je meni poznato, nije odvažio da se ogradi od ovog nasilja i izvini Mitropolitu.
Naravno da sva ova nelegalna
ujdurma, koja je izazvala velike potrese u CPC, sa pravnog stanovišta ne
proizvodi nikakve posljedice, tako da mitropolit Mihailo i dalje obavlja svoju
časnu i uzvišenu funkciju u skladu sa svim pozitivnim kanonskim – crkvenim (Ustav CPC) i božjim zakonima
(kanonskim rukopoloženjem 1998. godine od strane patrijarha Bugarske
pravoslavne crkve gospodina Pimena i sasluživanjem dva mitropolita, pet
episkopa i četiri svještenika) tako da i moja malenkost podržava kanonski i
legalno izabranog mitropolita, želeći mu dobro zdravlje i da još dugo godina
upravlja CPC.
Na kraju da kažem i to, da ne
sumjam da će i na ovom skupu biti
iznijeti konstruktivni prijedlozi i konkretnim zaključcima dati doprinos na
ublažavanju teških preblema sa kojima se suočava CPC, a jedan od njih bi bio da
se putem medija i u neposrednom razgovoru
objasni i građanima prezentiraju
sve okolnosti koje su dovele do ovakvog stanja, i tako pokušati vratiti njihovo
povjerenje u CPC. Takođe se nadam, da će
na skupu biti riječi i o Crkvenom kalendaru i prelasku sa Julijanskog na
Gregorijanski, po kojem se upravljaju mnoge pravoslavne crkve u Evropi. Tako
ćemo na nabolji način pomoći i Mitropolitu
u obnavljanju svještenstva koje mora biti vjerno CPC i Crnoj Gori,
poštujući zakone i kanone, kao i u pripremi svojeg nasljednika koji će biti
obrazovan, visokomoralan i vjeran čuvar tradicije CPC i crnogorskog identiteta.
U to ime želim vam usješan i
plodan rad.
6 Komentara
Bbbb Postavljeno 13-03-2024 10:38:06
Bravo za Minju!
Odgovori ⇾CPCu SRCU Postavljeno 13-03-2024 00:48:46
Pročitaj tekst gospodina Ražnatovića, kad gle čuda nađoh tekst koji sve njegovo činjenično opovrgava. Pogledajte na linku: https://voiceofmontenegro.blogspot.com/2024/03/golgota-obnovljene-crnogorske.html?m=1
Odgovori ⇾PrisitanOd1993 Postavljeno 13-03-2024 00:26:59
Gospodin Ražnatović i čitaoci Crnogorskog portala, mogli bi da vide što je CPC danas, malo na slijeće linku: https://www.glascg.me/cpc-reagovanje-na-tvrdnje-umirovljenog-mitropolita-mihaila-koje-je-u-dnevniku-prenio-javni-servis/?amp=1
Odgovori ⇾posmatrač Postavljeno 13-03-2024 00:20:49
Evo za gospodina Ražnatovića, nešto zapanjujuće: https://www.aktuelno.me/crna-gora/mitropolit-boris-iz-italije-porucio-ukrajina-i-ukrajinski-narod-stoje-kao-zid-i-branik-cijele-evrope
Odgovori ⇾svjedok Postavljeno 12-03-2024 23:52:28
Ostrašćen, netačan ,neprijateljski podmukao osvrt Minje Ražnatovića,, prema Crnogorcima i Crnogorkama, koji na opšte crnogorskom zboru izabraše Mitropolita Borisa, za poglavara CPC. Najbolje ga demantuje sadašnji rad CPC, koju Mitropolit Boris i Svještenstvo CPC, briljantno vode. Raščinjeni sveštenik Carigradske patrijaršije, Miraš Dedeić nikako nije smjeo ni mogao biti izabran kanonski za poglavara CPC, a cirkus kupljeni u Bugarskoj, od strane takođe raščinjenih bugarskih svještenika, između mnogih njegovih nedjela prema Crnogorskom narodu, najbolje govore o nesposobnosti zlim namjerama dotičnog.
Odgovori ⇾Fanito Postavljeno 12-03-2024 19:15:13
Dobronamjeran prilog za Okrugli sto. Nasoj crkvi treba nova energija i angazovanje. Nije veliki Milenko Perovic bio protivnik svoje crkve, nego neko ko joj zeli dobro i svaki napredak. Mora se krenuti sto prije s aktivnostima koje ce polako mijenjati stvari na bolje. Moram ponoviti, ne mislim da je to ni jedna ni druga strana u stanju da ucini. Treba nam neko neiskompromitovan, neko s vizijom i planom da se ide naprijed.
Odgovori ⇾