Goran Sekulović: Stodeset godina od rođenja Mihaila Lalića (1914-2024)
Lalić o istoriji kao perfidnoj krvopiji, ili ''Tamara'': Moralni kapital jednog imena dovoljan za naslov jednog romana! (VII)
Lalićev rekvijem, in memoriam socijalističko-proleterskoj revoluciji i komunističkim idealima
Vratimo se neposredno romanu ‘’Tamara’’.[1]
Džek mali, zajedno sa Džekom Velikim čije poruke prijetnje prenosi, zamjera Vukčiću na obnovi ''procesa'': ''… 'Otkud ti ideja i ko
tebe napenali, nakatari da raskopavaš stvari davno zatrpane i smirene ispod
zemlje?'... 'Tvoj đavo ti ne da mira. Tako kaže i Džek Veliki: Pusti, sudiju, tupadžiju, nadrljaće kao i svi što traže pravdu!'... 'To što si pisao, skupi lijepo na gomilu, gurni u furunu i
zapali!... Da, tačno si čuo: zapali!'... 'Baci ti to i sve što je u vezi sa
tim. To su stvari meritorno utvrđene, jednom za vazda provjerene, zaključene, i
nema da se kopa po njima!... Shvati najzad da je Tamara bila po prirodi
ambiciozna, vlastoljubiva, i da je ljudima prijetila – otkriće ovo, prijaviće
ono, tražiće da dođe komisija, a to niko živ ne voli... Zato je stradala negdje
u Foči: ili su je zaklali četnici, ili su je zadavili muslimani, ili je pala u
rijeku – više je otuda ne možeš izvući ni sa pet stotina i šezdeset dizalica, a
kamoli tvojim zgužvanim papirima!... Pazi, ovo ti je opomena, i to
posljednja'... 'To ti Veliki Džek poručuje, a njegove su mreže jake. Ne varaj se, jadna ti majka, da ti s njime mjeriš muda!... Ako ne
spališ sve te kartuljine, poješće te pomrčina zajedno s njima'.''[2]
Sve u svemu, Marks je možda i najodgovorniji. On je i
stvarnosno i simbolički stojao i još uvijek ideološki – bez obzira na sve
mijene i različita tumačenja od strane njegovih sljedbenika i interpretatora –
stoji na početku revolucionarnog puta koji je vođen u njegovo i u ime
cjelokupnog proletarijata i svih drugih
ugnjetenih klasa i slojeva društva uopšte, društva kao društva, kao i
cjelokupnog siromašnog, eksploatisanog, marginalizovanog, obespravljenog i
ugnjetenog naroda.
Śetimo se samo ovđe njegovog programskog načela i
zahtjeva da se ‘’sruše svi odnosi u kojima je čovek poniženo, prezreno, porobljeno i napu šteno biće”. Zbog svega
ovoga i još više zbog mnogo čega drugoga!?, Marks je nesumnjivo bio jedan od
presudnih, pa čak i najpresudnijih, rodonačelnika ‘’vukova’’, kako ih krsti, na
primjer, Lalićev literarni antijunak Moko, prebacujući Đurašu Vukčiću što
obnavlja ‘’proces’’ koji je vođen u Drugom svjetskom ratu protiv Tamare.
‘’…’Potegao si hartijčine, obnavljaš proces, tražiš
istinu… Pa zar ne znaš da ni istina nije vječna? Svaka ima svoje vrijeme i s
vremenom zastarijeva. Ona tvoja već je zastarela. Čini ti se da je možeš
vaskrsnuti uz pomoć skeleta i priviđenja. Uzalud ti muka!... To je kao i kad
tražiš pravdu. Tjeraš lisicu, istjeraćeš vuka!’ – ‘Jesi li ti, Moko, taj vuk?’
–‘Ne, ne, ja sam samo šaraf, samo mangup koji vidi. Vuk je sistem – smotaće te,
nećeš ni znati šta bi s tobom’…’’[3] Vidimo da je Marks u
najmanjem rodonačelnik ‘’vukova’’, tj. ‘’sistema’’, makar njegov početak. Bolje
i preciznije rečeno: njegova alfa i omega.
Dakle, u svakom slučaju, obrni-okreni, Marks je bio
jedan od onih na ‘’vrhu’’, bez obzira što je i on naslijedio od svojih filozofa
i utopista prethodnika mnogo toga ‘’idealnog’’ u smislu lijepih, očaravajućih,
dobrih, ali nerealnih želja, predviđanja i planova, koje su trebali da sprovode
i ostvaruju ‘’pošteni’’ i ‘’čestiti’’. ''S
poštenjem se, brate, ne može ništa, samo da se posti i tovari dok se živi.
Gledam ja to čudo odozgo, odavno: pošteni i dobri vazda prvi nastradaju, pa
srednji, a oni najgori se vazda izvuku... Varali smo se kad smo mislili da
čovjek želi da bude pošten čim mu se to omogući. To nam je ostalo od utopista i
narodnjaka, i fino se slagalo s dobrim željama ali ne i sa stvarnošću... Pošten
čovjek, kažem u sebi, izmišljotina je i utvara koja se ne može održati u
lopovskom svijetu i vremenu. Nesretan je, nesnalažljiv, svuda, svi mu
podvaljuju, gubi svaku igru i gubi glavu, svaka mu se rđa podsmijehne. Ako je
pošten – nije čovjek, nego samo polovina, i nije baš sasvim sigurno da je bolja
polovina. Pa i kad bi bio bolja, zar bi mu to nešto pomoglo? Uopšte je čovjek
jadno stvorenje u vrijeme gomilanja i gomila: vrda kao Šarlo tamo-vamo, gaze
ga, guraju ga, posipaju splačinama. Gomile su važne, a ne čovjek, i važno je ko
će zgrabiti gomile – oni ili mi.''[4];''...
Korijenje nam nije u zemlji. Lako je žbunju da čuva mjesto – pipa žilama,
rastvara sokovima, traži, siše, radi nešto. Ni drveću nije teško: zamahuje
jednim krakom, pa drugim krakom, tako korača kroz vrijeme, a čovjeku je kao
životinji suđeno da tumara po prostoru.''[5]
Na
konkretnom crnogorskom primjeru (''oni ili mi'' – četnici ili partizani), to je
izgledalo i izgleda – sa odista slabim izgledima na neko poboljšanje u
budućnosti, naprotiv!? – između ostalog, i ovako: ''Čopori redara i
logorskih policajaca – vlast koja je, kao bauk, nastala prekonoć iz ničega,
rastrče se naokolo da ih love na leglima. Vade ih ispod stepeništa, izvlače ih
iz nužnika i iz bunkera za smještaj uglja. Muka me hvata dok kroz prozor gledam
kako biraju najbjednije da ih biju da bi drugima strah zadali. Znam, a opet ne
vjerujem, i nekako mi je nespojivo da su to četnici, da su oni isti što su igrali oko mrtvih.
Više nijesu oni što su bili. Kokarde i brade i meso hranjeno pljačkanom stokom,
makaronama, konzervama, talijanskim panjocima – sve je to najzad opalo s njih.
Ostao im je samo skelet i bijeda, stara bijeda bola i straha koja je svima
zajednička.''[6];''Zaveli
su obavezu da se pozdravlja kao u vojsci, pa da se pri pozdravljanju
sastavljaju pete i da se podnose raporti o brojnom stanju, koje se smanjuje
neprestano. Podoficir Mile Žung, kratak, glavat, rumenih obraza, svakog jutra
se ukipi i vikne 'Pomozi bog, junaci', kao na predratnim vojnim paradama, a
personal mu složno odgovara 'Bog ti pomogo'. Svi znaju da je to komedija – kakvi
junaci, i kakav bog – ali toj sprdnji ostaju vjerni u znak želje da se nastavi
'staro dobro' kao da ništa nije bilo. Nadaju se da će ga tako, tim vračanjem,
dići iz groba nad kojim i dalje tutnje bitke rata.''[7];''... Podsjeti (me) na Solunca,
kapetana s medaljama, kad su ga djeca varoška zasipala ogriscima i baljegama,
pa na komite što su se predali, pa na nekog dalekog Lada u neizvjesnoj
budućnosti punoj ogrizaka i baljega... Svi smo tako: nosi kamila grdan tovar na
leđima, a padne čim se još nešto doda. Jednom je u životu hrabar čovjek, a
poslije – dječija sprdačina...'';''Iscrpi se i rodna zemlja, a poslije se dugo
odmara nekorisna i prezrena i ničija – ornica, orničina, utrina i pustolina
gdje rashodovani i ciganski konji pasu ili psuju. Mora još dugo da se odmara i
ko je vidi da se čudi: zar je i tu moglo da se radi i da rađa nešto što
valja?... Tako će proteći dosta mutne vode dok se ponovo rodi i podigne
pokoljenje ludo od hrabrosti i preko glave zaljubljeno u svoje snove ljudskog
bratstva i drugarstva. No ako se i podigne, zamoriće se i spustiće se u ravnice
gdje su naplavi i bogatstva i gradovi s dimnjacima, kud jedno drugo vuče s
hiljadu veza i kanala, a pustinja iz koje su ostaće pustija nego što je bila, s
iskeženim liticama. Biće ih stid i da kažu odakle su, rijetko će pominjati tu
vazda gladnu i ružnu majku, pa će se najzad zaboraviti i gdje je bila i kako se
zvala.''
Vidimo da se
svemu ovome, tj. univerzalnoj bijedi čovjeka, mora svakako i nezaobilazno!?
dodati domaća ''pamet'', tj. domaće zlo. ''... 'Ovo je prokleta zemlja, ona
mrzi čovjeka i samo gleda da ga smota. Sve što gore napraviš – voda nosi,
utrzi, vjetrovi, đavoli svakojaki; ono dolje nije bilo sreće: dođe tuđina,
opljačka, popali, zavadi da vlada dokle može i sve zakrvljeno ostavi. Treba
tvrda petlja da se tu živi, a ne duša. Duša smeta.' I meni
smeta, to sam odavno primijetio. Trebalo bi da se to zove šeprtlja, a ne duša.
Ona je čovjeku nešto kao lijeva ruka, lijeva strana – srce i slabosti
svakojake. Tek kad desna ruka dođe do pištolja, može čovjek da se ponada.''[8]
(Nastavlja
se)
[1] ''Tamara'' je rekvijem, in
memoriam ne samo jednoj revoluciji i jednim (komunističkim) idealima, već i
jednoj zemlji i njenom političkom i društvenom uređenju. Jugoslavija je nestala
samourušivši se kada su propali u prah i pepeo – kao da nikada nijesu ni
postojali!? – svi ključni vrijednosni stubovi njenog istorijskog, državnog i
društvenog ustrojstva, dakle, njeni ontološki temelji. Zato je u opasnosti
svaka zemlja koja ne uspijeva i ne uspije da u konačnici, ipak, održi vrijednosne temelje na kojima istorijski i
savremeno počiva. Zato je i današnja Crna Gora u realnoj opasnosti da se
samouruši, odnosno dezintegriše i rastakne na nekoliko dijelova koji
bi se priključili okolnim, suśednim državama i tamošnjim
većinskim nacionalnim i etničko-narodnosnim zajednicama, tj. njihovim tzv. naci
onalnim maticama.
[2] Ibid., str. 145
i 150
[3] Ibid., str. 77; '' 'Pozivaš
ih – u ime čega', prosikta Moko. Vukčić reče: 'U ime savjesti. Mislio sam da će
to Partija, pretpostavljao sam da i ona ima savjest, očekivao sam da to učini
neko drugi, ali kad vidim da drugog nema, onda ću ja!... Što da ne ja? Jer i ja
imam svoju savjest, i dio krivice na mene pada...'' (Ibid., str. 111)
[4] Mihailo Lalić: ''Lelejska
gora'', ''Nolit'', ‘’Pobjeda’’, Beograd-Titograd, 1983.g., str. 229
i 23
[5] Ibid., str. 196
[6] Mihailo Lalić: ‘’Raskid’’, ‘’Nolit’’, ‘’Pobjeda’’, Beograd-Titograd, 1983.g., str.
168
[7] Ibid., str. 169
[8] Mihailo Lalić: ''Lelejska
gora'', ''Nolit'', ‘’Pobjeda’’, Beograd-Titograd, 1983.g., str. 227
3 Komentara
UFAAUTO789 Postavljeno 13-05-2024 04:03:50
เบท365 เว็บแทงบอลราคาดี มีคู่บอลเปิดให้แทงมากที่สุด บาคาร่า อันดับ1 ศูนย์รวมเกมพนันทุกเกม สมัครง่าย ไม่มีขั้นต่ำ
Odgovori ⇾Fanito Postavljeno 03-05-2024 12:22:41
Nekako, kad se citaju Laliceva djela, makar na trenutak, citaoca uhvati muka od saznanja koliko nisko moze da porine covjekov karakter. I o brojnosti onih koji ga takvog imaju. O besmislu postojanja svega vrijednog u okruzenju koje to ne trpi, jer ometa svaku vrstu zla da uzdjipa i nametne se kao jedino mjerilo svega. Nista nije sveto prevrtljivom karakteru covjeka, smatra Lalic, a to nikome ne moze donijeti nicega dobrog. Stradanja su njegova sudbina zbog niskkosti njegovog karaktera, mogao bi biti jedan od zakljucaka izvucenih iz njegovog, u svakom smislu, velikog djela. Komentari i osvrti uvazenog Gorana Sekulovica se u svu ovu pricu o Lalicevoj "Tamari" i, uopste njegovom djelu, kojom nas je pocastio, skladno uklapaju.
Odgovori ⇾สล็อต 888 Postavljeno 03-05-2024 03:29:04
Number 1 authentic slots website in Thailand. Direct website slots, easy to break, deposits and withdrawals, no minimum, direct website, not through an agent. Slot games are easy to break. The payout rate is very high, up to 97%. ✨✨✨✨ สล็อต 888
Odgovori ⇾