Škrinja

Sredanović: Držimo se našeg suvereniteta, Lovćena, časti i istine, pravda je spora ali dostižna

Maj 21, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

„Mi smo tokom naše duge istorije, kao malobrojan narod, često bili izloženi pogubnim dešavanjima, na ivici opstanka. Ipak, zahvaljujući onoj Njegoševoj: ‘Nove nužde rađaju nove sile’, ponovo smo se uspravljali, ponekad čak i visoko uzlijetali“, poručuje sagovornik Analitike

Kada su mnogi sumnjali, Crna Gora je vjerovala. Kada je trebalo odlučiti, odlučila je. Dvadeset prvog maja 2006. ostaje dan kada se glas pretvorio u slobodu, a nada u državu. Devetnaest godina od referenduma za obnovu nezavisnosti i dalje traje borba za očuvanje onoga što je tada izabrano. 

Sagovornik Analitike, koji o toj borbi zna je druge strane okeana, je Blažo Sredanović, glas dijaspore, svjedok istorije, borac za crnogorski identitet i jedan od onih koji nikada nije prestao da sanja, vjeruje i radi za Crnu Goru.

Za Portal Analitika, govori o ideji nezavisnosti koja je, kako naglašava, veća od svakog pojedinca, ali io duboko podijeljenom crnogorskom društvu koje se i dalje bori da tu ideju prepozna i sačuva.

Njegove refleksije na ovaj istorijski podatak i ulogu dijaspore u procesu obnove nezavisnosti razotkrivaju složenost tadašnje političke situacije i ogromnu energiju koju su u njemu uložili iseljenici. U tom kontekstu, Sredanović danas, 19 godina nakon referenduma, ne krije ni emocije ni razočaranja. 

Đukanović preuzeo rizik i sačuvao Crnu Goru

Prisjeća se da su ključni preduslov za održavanje referenduma predstavljala unutrašnja politička previranja. 

„Tome gotovo najvažnijem datumu naše novije istorije prethodio je rascjep u DPS-u 1997. godine, što je bio preduslov da se uopšte dođe do referenduma. Momir Bulatović ostao je lojalan Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici, dok ga je Đukanović nazvao prevaziđenim političarem“, kaže Sredanović.

Podsjeća i da su iseljenici tada listom bili uz Liberalni savez Crne Gore i Slavka Perovića, pa su, kaže, Đukanovićevo suprotstavljanje "balkanskom kasapinu" na vrhuncu njegove moći doživjeli kao veliku hrabrost. 

"Matica crnogorska, PEN i brojni crnogorski intelektualci odmah su podržali Đukanovića u njegovom sukobu sa Miloševićem. Ne, kako to već slijedi, podjele i raslojavanja su nastavljeni i kod nas iseljenika. Zato smo riješili dasljedeće, 1998. godine organizujemo u Čikagu do tada najveća okupljanja u Evropi. on.

Bio je to, kako dodaje, dobro pripremljen skup, ali se sve odvijalo u sjenci nedavnih ratnih užasa u Bosni i Hercegovini. 

“Očekivali smo da će doći do približavanja između DPS-a i Liberalnog saveza da bi došlo do sjedinjavanja suverenističkih snaga, ali je Slavko Perović smatrao da mu je Đukanović oteo ideju i nije bio voljan za bližu saradnju na kojoj je većina iseljenika insistirala. iseljenika u svijetu”, kaže Sredanović.

U međuvremenu je, kaže, Đukanović uveo njemačku marku, sačuvao Crnu Goru odbombardovanja (osim na jednom lokalu) i primio više od 100 hiljada izbjeglica sa Kosova. 

"U američkim medijima do tada kod prikazivanja ratnih razaranja u BiH nije pravilo nikakva razlika između Srbije i Crne Gore. Međutim, kada su izbjeglice sa Kosova u dugim redovima prelazile granicu prema Crnoj Gori mediji su naglašeno istticali taj humani gest Vlade Vlade i posebno ličnost Đukanovića. Osjetio sam se ponos što se moje prezime, koje se naziva američkim prijateljima, koje se nazivaju američkim prijateljima koji se više ne bave zločinima. Đukanovića za sve što preduzima”, napominje Sredanović.

Dijaspora kao kičma suverenističkog pokreta

Tada se već, kaže, počelo pričati o referendumu i pripremama za taj važan događaj.

"Smatrao sam da bi naš udio bio najefikasniji, ako bi što veći broj iseljenika došao u Crnu Goru i pred građanima direktno izrazio podršku. Tako je u Njujorku donesena odluka da se Đukanoviću ponudi da bude počasni predsjednik Drugog svjetskog kongresa 2000. godine na Cetinju. U vrijeme Kongresa u Njujorku sam uputio pismo, što je on odmah prihvatio",

Na Cetinju je, kaže, tada stiglo više od 200 iseljenika iz Amerike, Kanade, Australije i Evrope.

“Kada je u pozdravnom govoru pred tim skupom Đukanović izjavio da Crna Gora neće učestvovati na izborima koje je pripremio Milošević prolomio se aplauz salom Hotela Grand, uz skandiranje “Milo, Milo”... Tog momenta osjetio sam da je kongres uspio i da su se iseljenici većinom opredijelili da ga podrže, što me obradovalo”, kaže sagovornik Analitike.

Prisjeća se i da je nakon kongresa objavljena knjiga pod naslovom "Crnoj Gori u pohode".

“U danima koji su dolazili nastavljena je priprema za referendum, koji je nekoliko puta odlagan od strane predsjednika Evropskog parlamenta Havijera Solanea, da bi konačno bio usvojen sa sramnom propozicijom od 55% prema 45% što je valjda nezabilježeno u analima demokratskih izbora u svijetu”, ističe Sredanović.

Objedinjene snage za obnovu crnogorskog suvereniteta

U Crnoj Gori je, kako napominje, tada formiran građanski front na čelu sa Brankom Lukovcem, sa ciljem da objedini sve snage koje su za obnovu crnogorskog suvereniteta.

"Došlo je do ponovnog susreta u Njujorku i do daljeg zbližavanja iseljenika i matične države. Ja sam već tada bio u penziji i dolazio sam sa familijom svakog ljeta u kuću u Petrovcu, đe sam imao česte sastanke sa brojnim prijateljima sa kojima sam održavao kontakte, a koji su mi slali razne publikacije", ističe Sredanović.

Prisjeća se i predreferendumskog mitinga 19. maja 2006. u Podgoricima, kada su organizatori tražili da se u ime iseljenika obrati okupljenoj masi. 

"Trg nezavisnosti bio je dupke pun. Toliko zastava, toliko probuđene energije. Teško da će se ponoviti. Ja sam se u kratkom, ali emotivnom pozdravu obratio prisutnima. Kad je miting završen pozdravio sam se na tribini sa Đukanovićem i rekao mu da ako se ovo pretvori u glasove - sigurni smo da je pobjednik. U prvom bio kada je referendum objavljen nakon 0 referenduma. podsjeća sagovornik Analitike.

Sva ova dešavanja on je, kaže, poslije godinu dana objavio u knjizi “Crnogorska dijaspora od raspada SRJ do suvereniteta” i tako se, dodaje, završio jedan ciklus njegovog angažmana u dijaspori i Crnoj Gori.

Đukanovića smatra najistaknutijom ličnošću savremene crnogorske istorije, i državnom evropskom rangu čije službe su, kaže, visoko cijenjene i izvan Crne Gore.

“Ne, to ga nije sačuvalo od brutalnih kleveta i vremena, često od onihbivših „milopreza” koji su nekada vrebali svaku priliku samo da mu se dodvore. Narod bi rekao: da ne laju paščad na proroka”, ističe Sredanović.

Slaviti 21. maja, a gaziti njegov duh vrhunac je licemjerja

Ukazuje i da je nezavisnost Crne Gore plod dugogodišnje borbe, predanosti i zajedničkog djelovanja dijaspore i matične zemlje, te da se poštovanje prema tom procesu mora očuvati iu sadašnjosti. 

Nakon evociranja uspomena maja 2006, Sredanović izražava ogorčenje zbog savremene političke situacije.

„Danas slaviti 21. maj i djelovati pod tim imenom i simbolom i prihvatiti glavne odluke referenduma kao okončanje svog političkog programa, a istovremeno biti frontalno protiv ljudi koji su najviše zaslužni što je referendum kao jedno od najviših dostignuća u našoj novoj istoriji, vrhunac hipokrizije i beščašća današnjeg Vlade“, izričit je Sredanović. 

Kada skoro dvije decenije nakon referenduma, promišlja o idejama suvereniteta, građanske države i evropskog kursa, sagovornik Analitike duboko je zabrinut zbog ozbiljne regresije tih vrijednosti u praksi.

„Po onome što se ističe u javnom životu i što se čuje u veoma glasnim i zaglušujućim porukama predstavnika partije na vlasti, reklo bi se da je sve u najboljem redu. Međutim, ono što se kod njih dešava i radi 'ispod žita' je druga priča. Danas je Crna Gora postala poligon infantilnog političkog nadmetanja, pljuvanja i lizanja, lažiranja i otimanja”, ocjenjuje i otima.

Sve je to, kaže, prisutno u našoj stvarnosti u tolikoj mjeri da se treba upitati šta se to dešava nama, kao nekada ponosnom narodu.

"Kao da se Crna Gora istrgla iz čiste svijesti, pameti i dostojanstva i upala u beznađe. Nažalost, najčešće su mladi ljudi uramljeni u svoje zablude, koji imaju pogrešnu predstavu o ulozi građana u javnom životu i služenju opštem interesu", naglašava.

Sa ironijom i gorčinom osvrće se i na kulturne i društvene paradokse koje prepoznaje u današnjoj Crnoj Gori.

„Evo, čak je i Nikšić kandidat da postane prijestonik evropske kulture i to, da se izrazi na izrazu, sa Markom Kovačevićem kao predsjednikom Opštine, koji je ispružio srednji prst tokom intonacije državne himne. Pjesnik Majakovski je govorio da je, nakon slučajnog rukovanja sa tipovima sličnim današnjim Mandiću, Bečiću, Kovačeviću i Krapoviću, da se samopouzdanjem samopouzdanja, samopouzdanjem samoposlužuju. ovih političara dolazi direktno iz neznanja”, smatra naš sagovornik.

Podjele naš tužni životni pratilac 

Za Sredanovića, posljedice političkih promjena u Crnoj Gori nijesu zaustavljene na smjenu vlasti, one su, kako kaže, zahvatile srž institucije.

„Na izborima se nije promijenila samo vlast, kako bi trebalo da bude, već je nastala lančana promjena u institucijama po dubini, tako da imamo ministarstva ličnosti i fotelja, a ne pravnog ustrojstva i zakona”, ukazuje on.

Govoreći o dubokim političkim i društvenim podjelima koje i danas razdiru Crnu Goru, Sredanović ističe da jedna nije novost ali su, kako naglašava, u posljednjih nekoliko godina postale razorne.

„Podjele su naš tužni životni pratilac, samo je pitanje kojeg intenziteta. Bilo je iu prošlosti dosta dešavanja koja su podgrijavala podjele i konfliktne situacije, ali se u ovih zadnjih pet godina nakupilo toliko negativnog, da će nam trebati dugi period oporavka. Mi danas u crnogorskoj Vladi i politici imamo galeriju tipova koji kažu istinu samo kad pogriješe“, navodi on.

Sagovornik Analitike oštro kritikuje nove političke snage koje se vide kao otvoreno neprijateljski nastrojene prema crnogorskom identitetu.

„Demokrate su se pojavile 2015. godine sa zvučnom najavom o nečemu sasvim novom, au stvari su samo stara roba u novom pakovanju – četnici i klerofašisti s dna kace. Snage zla koje rade na sistematskom potkopavanju svega što je crnogorsko. Ako Francuz može da kaže da je Francuz, a Njemač Francuz može da kaže da je Francuz, a Njemač Francuz može da kaže da je Njemač može da kaže da je Njemač o kakvoj se crnogorskoj vodi odmah definiše kao opasni nacionalizam, na koji se panično reaguje i proglašava antisrpstvom je prijetnja“, izričit je Sredanović. 

Pita se i dokle će nam, kako dodaje, "uobraženi primitivci sa njihovim intelektualnim podrigivanjem voditi državu".

Sve sulude ideje koje se šire Balkanom dolaze iz Srbije

Na naše pitanje o regionalnim političkim uticajima i pretenzijama iz susjedstva, Sredanović ne štedi riječi.

„Sve sulude ideje koje se danas šire Balkanom dolaze uglavnom iz Srbije i njene Crkve. Ne znam da li su Srbi genocidan narod ili nijesu, ali nekakva duhovna ili moralna poremećenost mora u njima postojati kada se većina upregla svom snagom kroz tako dugi period da prikrije užasne zločine koje su počinili na očigledan priprema čitavog svijeta, a već se naš zločin priprema čitavog svijeta, a već se naš zločin.

Ne krije ni prezir prema domaćoj političkoj retorici koja se, kaže, sve češće svodi na propagandu i prazna obećanja.

„Bečić proklamuje potpuno uništenje korupcije. 'Nulta tolerancija' je njihova omiljena fraza, što je čista propaganda i bacanje prašine u oči naroda. Zapadne demokratije, ni poslije nekoliko vjekova, nijesu uništile. Najviše što su postigle da svedu korupciju na nivou koji ne predstavlja značajnu prijetnju funkcionisanju institucija koji ne predstavlja značajnu prijetnju funkcionisanju institucija koji ne predstavlja značajnu prijetnju funkcionisanju, može mirno da čuva značaj prijetnje, može mirno da se očuva, može mirno funkcionisati predstaviti policija“, napominje Sredanović.

Podcrtavajući apsurdnost aktuelne političke scene, citirao je Voltera koji, kako podsjeća, kazao je da je odlično najveći neprijatelj dobrog. 

Bivši predsjednik Francuske De Gol kaže: svaki Francuz želi da bude ravnopravan – što znači da ima bar dvije privilegije“, navodi on.

S ogorčenjem govori io liderima nove većine u Crnoj Gori i njihovim nastupima u javnosti.

„Mandić je kod nas poseban slučaj, rekao bih neka vrsta crnogorskog Šešelja, ali bez zatvorskog staža. Jer, umjesto u Spužu, zasjeo je na čelo crnogorske Skupštine, zahvaljujući sljepilu nezrelog Milatovića. Mandić nije samo persona non grata u Hrvatskoj, već na Cetinju, prijestonici države. Javnost me podsjetila na što je neko rekao da je neko rekao da je nešto bolje od njega. zvuči!“, ističe Sredanović. 

Osvrćući se na nosioce ideje negacije Crne Gore, Sredanović zaključuje rezolutno:

„Mandiću, zakletom neprijatelju Crnogorstva, treba oduzeti pasoš. Jer ako ne završi ono što je namjeravao i počeo 2017. godine, pobjeći će u Srbiju kao Sveto Marović, kod svojih sponzora, od kojih danas dobija instrukcije kako da 'tihom' strategijom sruši crnogorsku državu.

Sagovornik Analitike nije štedio ni aktuelnog premijera.

„Postoji opasnost da nas premijer Spajić, koji voli da prave tajne dilove, uvuče u velike dugove. Više se javno raspravljalo o žičarima Kotor–Lovćen nego o Velikoj plaži u Ulcinju. Za Spajića su Mandićeva nepočinstva i izjave samo lični stav, koje stavljaju iznad zakona“, ukazuje on.

Evropska perspektiva jedina koju možemo da pratimo

Iako je evropska perspektiva Crne Gore formalno još uvijek na stolu, Sredanović smatra da to više nije pitanje samo izbora, već i nužnosti.

„Evropska perspektiva nije samo realna, verovatno je jedina koju možemo da pratimo. Crna Gora je bila lider na Balkanu u evropskim integracijama, ali to mesto više nije sigurno, jer dobar deo poslanika u Skupštini ne želi u EU. Bečić, kao veliki Evropljac, predvodi partiju koja navodno zagovara građansku orijentaciju. Ali, ne bi bilo iznenađenje da se od njega od njega ode8 od njega danas. godine na Podgoričkoj skupštini”, upozorava sagovornik Analitike.

SPC isturena filijala srpskog klerofašizma u Crnoj Gori

Posebno ga, kaže, brine ulogu Srpske pravoslavne crkve, za koju smatra da djeluje direktno protiv građanskog koncepta države.

„Srpska crkva je isturena filijala srpskog klerofašizma u Crnoj Gori, sa zadatkom da potkopa sve institucije i stvori što više nereda. Joanikije se ponaša kao maloljetni delinkvent kojem je sve dozvoljeno, što pokazuje koliko je Srpska crkva osilila. Suština srpske spoljne politike je kontinuirana – da prikrije po kojoj je ugrožena što je ugrožena kao što je ugrožena i zločinački narod u srpskom narodu. kao što je to svetosavska skalamerija“, podvlači Sredanović.

Ipak, kako primjećuje, moguće je da su iu Srbiji počeli da se pojavljuju znaci zasićenja.

„Ima znakova da su ta prikrivanja zločina kao i Vučićeva Potemkinova sela dozlogrdili značajnom broju srpskih građana, koji su počeli da se bude iz kolektivne paranoje. Možda će Srbi jednog dana podići spomenik Madlen Olbrajt, jer ih je bombardovanjem sprečio da na Kosovu naprave još veće genocidne užase nego u Srebrenici“, navodi dalje.

Ukazuje da svaka Joanikijeva liturgija liči na nekrolog Crnoj Gori i njenom narodu.

"Jednog dana bi rušio Mauzolej, drugog dana podizao ratnog koljača sa Hitlerovim ordenom na pijedestal narodnog heroja, trećeg dana govorio da bez Svetog Save ne bi bio ni Njegoša. Trebalo bi ga staviti u kućni pritvor dok ne prestane da brblja i truje narod", kaže Sredanović, napominjući da EU, prema njegovom destruktivnom uticaju na Balkan. 

Nezavisnost malih naroda uvijek ugrožena

Govoreći o stvarnom dometu crnogorske nezavisnosti, Sredanović je stava da je ona, kao i kod svih malih naroda, uvijek krhka i podložna vanjskim faktorima.

„Nezavisnost gotovo svih malih naroda praktično je uvijek ugrožena. Zavisi u kojoj se interesna sfera nalazi i kakav strateški značaj imaju u globalnim podjelima moći. Naša nezavisnost je stabilna koliko smo priznati međunarodno i koliko smo članova NATO saveza. Pored značajnih poteškoća, nema mjesta očajanju. Nije važno koliko mi možemo učiniti i dosegnemo, već i koliko, kao protivnik šahovskoj igri, može se desiti.

Smatra da je ekološka državnost, kako ju je definisao dr Dragan Hajduković, ideja koju treba ponovo živjeti.

„Možda bi trebalo revitalizirati ideju o ekološkoj državi, koja je sada samo mrtvo slovo na papiru. Partije zelenih u Evropi sve su snažnije i uticajnije. U međuvremenu, držimo se našeg suvereniteta, naše Lovćene, časti i istine. Pravda je spora, ali ipak dostižna. Konačno, izbori smo izgubili za samo jedan glas, a biće i sagovornik

Jezik riznica i kulturno i civilizacijsko mjerilo jednog naroda

Za Blaža Sredanovića, očuvanje crnogorskog jezika, identiteta i kulturne posebnosti nije stvar retoričkih apela, već temelj opstanka naroda.

„Jezik je riznica i kulturno i civilizacijsko mjerilo jednog naroda, dio njegovog identiteta. Crnogorski jezik je Ustavom iz 2007. godine postao službeni jezik u Crnoj Gori. Međunarodno je priznat i dobio je od Komiteta u Vašingtonu međunarodnog koda, čime je potvrđeno da nije varijanta srpskog jezika, već ima jasnu lingvističku prepoznatljivost.“ Dva naša slova se ne susreću s njim. on.

Pokušaji negacije crnogorske posebnosti, ukazuje Sredanović, često se svode na lažne paralele i pogrešna istorijska poređenja.

„To što Srbi kažu da smo iste vjere i jezika, ne znači ništa za postojanje nacije i države. Pogledajte primjer političara Njemaca i Austrijanaca, ili Meksikanaca i Španaca. Kad biste nekome Meksikancu, a među njima živjeli ovdje u Južnoj Kaliforniji, rekli su da je španski hidalgo, mislio bi da vam nešto nije u redu – iako je riječ o vašem jeziku i političkoj liniji, u državi u kojoj se govori isti jezik i političku liniju. govorimo engleski, i to je zvanični jezik, ali kad bi to postao problem, promijenilo se kao što se srpsko-hrvatski raspao kad je propala Jugoslaviju“, naglašava Sredanović.

Potencijal je tu, Crna Gora se uvijek uspravljala

Uprkos napadima i pokušajima revizije crnogorske istorije, Sredanović vjeruje da postoji jasna crta otpora i otpornosti. 

Na pitanje može li Crna Gora, uprkos svojoj veličini i izazovima, postati primjer moderne, multietničke i evropske orijentisane zajednice, odgovara bez dileme:

„Ako uzmemo Monaka kao primjer i znamo da je većina građana Crne Gore za ulazak u EU, onda je to sasvim moguće, jer potencijal postoji. Međutim, multietničnost i multikulturalnost su pod stalnim političkim, ekonomskim, a posebno nacionalističkim udarom.

Podsjeća da je Crna Gora i kroz istoriju preživljavala trenutke koji izgledaju beznadežno.

„Mi smo tokom naše duge istorije, kao malobrojan narod, često bili izloženi pogubnim dešavanjima, na ivici opstanka. Ipak, zahvaljujući onoj Njegoševoj: 'Nove nužde rađaju nove sile', ponovo smo se uspravljali, ponekad čak i visoko uzlijetali, što je zabilježila i istoriju i književnost“, naglašava.

Gdje god da se okrenete pred vama predio poput umjetničkog djela

Sredanović priznaje da o Crnoj Gori voli da govori i iz iskustva čovjeka koji je proputovao svijet.

„Putovao sam dosta, od Aljaske do Polinezijskih ostrva. Živio sam pet godina na Havajima, obišao Kinu, Indiju, arapske zemlje, Ameriku, Kanadu, Meksiko... Nešto sam od toga zapisao u knjizi  Svijet kao zavičaj .prostor, kao što je u Crnoj Gori“, iskren je naš sagovornik.

Gdje god da se, kaže, okrenete, pred vama je predio kao umjetničko djelo. 

“Prisjećam se priče da je Mikelanđelo, kada je završio skulpturu Mojsija, udario čekićem po koljenu i rekao: 'Progovori!' Stojeći pred nekim od naših, pitao sam se da li je kreator, ili Bog ako hoće, kad je završio, udario čekićem i rekao:  progovori .

Nove generacije moraju prepoznati vrijednost domovine

Ipak, sve, kaže, zavisi od nove generacije koja mora prepoznati sopstvenu, ali i vrijednost svoje domovine.

„U nekoj mojoj viziji vidim jednu novu generaciju u Crnoj Gori, koja će biti svjesna šta sve ima Crnu Goru zaključuje, na zemlji i pod zemljom, i da ovdje postoji sve što je potrebno za dostojanstven život, pa i da nas ima tri puta više. Ovo je čarobni djelić planete koji vapi za plemenitom čeljadi, koja će znati da cijene i cijene i vole da se raskošuju i rasule“, koja se uvijek raskošuje i raspada u hrpu. Sredanović.  izvor: portalanalitika