Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (II)

Apr 13, 2026 1 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

 

 

 

Sam Radovan Zogović o sebi piše: ‘’… Osnovnu školu svršio sam u svojoj opštini (prvi razred u Kraljevini Crnoj Gori, drugi pod austrougarskom okupacijom, a treći i četvrti u Kraljevini SHS!). Gimnaziju sam učio u Beranama, Peći i Tetovu, a filozofski faklutet (grupu ‘jugoslovenska književnost’) završio sam, izdržavajući se od podučavanja đaka, u Skoplju, kud su obično pribjegavali najsiromašniji studenti. Nastavnik gimnazije bio sam, i to s premještajem o polugođu, svega jednu školsku godinu, na kraju koje sam, kao ‘politički nepoćudan’, zauvijek otpušten iz državne službe. Otada (jesen 1935) živio sam u Beogradu, opet se izdržavajući od podučavanja đaka, a zatim od povremenih korektura, prevoda itd. U ovome mi je, ma koliko to paradoksalno zvučalo, pomoglo i to što sam, oboljevši od tuberkuloze, za pet uočiratnih godina 27 mjeseci proveo po bolnicama i liječilištima, koja neobezbijeđeni bolesnici onda nijesu plaćali.

Za revolucionarni radnički pokret, učinivši dalji logički korak od dotadašnjih mutnih i anarhoidnih simpatija, opredijelio sam se (s logičkom konsekvencijom da u literaturi budem realist) na samom početku treće godine studija. Otada pa do rata uzimao sam učešća u raznim ilegalnim ili polulegalnim pothvatima i organizacijama pokreta, s čega sam bio hapšen nekoliko puta, protjeran na tri godine iz Skoplja, doživotno iz Zagreba, itd. Uporedo s tim sarađivao sam, pod svojim imenom ili pod raznim pseudonimima, u mnogim naprednim ili liberalno-demokratskim časopisima (Literatura, Stožer, Književni savremenik, Savremena stvarnost, Savremeni pogledi, Naša stvarnost, Srpski književni glasnik, Pregled, Život i rad, itd.) i – kao publicist, u svim lijevim, brzo ugušivanim i opet uporno pod drugim imenima obnavljanjim, nedjeljnim ili petnaestodnevnim listovima (zagrebački Pregled i Odjek, beogradski NIN i 1936, itd.). Bio sam član redakcije Naše stvarnosti i urednik Umetnosti i kritike. I sve to, razumije se, bez ikakve pomisli o honoraru (jedini honorar koji sam za originalni književni rad do rata primio bio je honorar od ‘Srpskog književnog glasnika’ za pjesmu ‘Pokisli platan’).

… Ratni put počeo sam radom u ustaničkoj komandi, za srez andrijevički u Crnoj Gori, nastavio ga kao izdavač, zajedno s V. Maslešom, malog hektografisanog lista Sloboda, na planini Konjsko kod Berana, zatim kao član propagandnog odjeljenja glavnog partizanskog štaba za Crnu Goru, član polit-odjela u dvijema brigadama, da ga završim radom u propagandnom odjeljenju vrhovnog štaba. Ratna fizička i intelektualna prezaposlenost svim drugim osim literaturom, premorenost od pokreta, osobito noćnih, skupni život i njegova istrzanost svakojake vrste nijesu, bar kod ljudi mojih sposobnosti, pogodovali kontinuiranijem književnom radu. Ukratko, ja sam u ratu napisao vrlo malo.

Učešće u mnogobrojnim poslovima oko pokretanja kulturnog života i stvaranja kulturnih ustanova i organizacija u prvim poslijeratnim godinama (uplašen od kritičara, ne smijem svih tih poslova više ni da se sjetim, a kamoli da ih pobrojim!) takođe je oduzimalo najveći dio snage i vremena. I ja sam tek 1947. štampao knjigu predratnih, ratnih i poratnih pjesama, Prkosne strofe, a tek 1948. zbornik predratnih, ratnih i poratnih književnih i publicističkih članaka ‘Na poprištu’. Usputno sam objavio zbirčicu prevoda iz V. Majakovskog, dotjerao za novo izdanje svoj prevod Fome Gordejeva M. Gorkog, štampao prevod drame Najezda (rađen zajedno s Radovanom Lalićem) i drugo.

Zatim je nastupilo šesnaest godina u toku kojih, iz razloga, kako se to nekad govorilo, 'od autora nezavisećih’ ne samo što nije bilo mogućnosti da, osim prevoda poeme Majakovskog Vrlo dobro (1957) i nerasturenog sopstvenog izdanja dopunjene poeme Ali Binak (1958) išta objavim, nego i da normalno književno radim. Poslije ovog perioda, ‘Prosveta’ je štampala moju knjigu pjesama Artikulisana riječ (1965) i knjigu proze Pejzaži i nešto se dešava (1968), a crnogorska ‘Luča’ izbor iz mojih pjesama Žilama za kamen (1969), a ove godine, zbirku crnogorskih epskih narodnih pjesama raznih vremena u mom izboru i smojim predgovorom i komentarima. Napominjem i to da je Nolit 1967. izdao knjigu mojih novih prevoda iz V. Majakovskog (Bolje tanje a bolje), a Zbornik Matice srpske za književnost i jezik (knj. XIV/2, 1966) moju raspravu ‘Junačke pjesme i vlastela’. A za potonjih petnaestak godina i prije njih preveo sam, osim ostalog, i znatan broj pripovijedaka A. P. Čehova, pjesama M. Cvetajeve, A. Ahmatove, M. Aliger, V. Inber, Nazima Hikmeta (prevod ‘Pisama Taranti Babu’ već 15 godina nije mogao biti objavljen!), kao i sedmorice vijetnamskih pjesnika, među kojima i Ho Ši Mina.’’[1]

Zogović je po sopstvenim riječima bio spornik, neugodnik, nepokornik, buntovnik, revoltnik, slobodar, pravednik...[2] Ako bismo tražili stihove koji na najbolji i najsuštinskiji način ovaploćuju ovu njegovu životnu i umjetničku bit, nema sumnje da su to oni iz pjesme ''Internacija Crne Gore''[3] koja je napisana u ljeto 1936. godine, nakon što su beogradski policijski agenti u Crnoj Gori pohapsili nekoliko desetina antifašističkih boraca i deportovali ih i podvrgnuli mučenjima u sarajevski i dubrovački zatvor. ''Pjesma je više od tog događaja, mučni hod Crne Gore po stranputicama istorije, po sebi samoj, nesputanoj. Himna izdržljivosti i otpora.''[4]

 

''Crnogorci su krivi jer misle da je Crna Gora njihova Crna Gora''

''1. ...Kolona roblja. Seljaci/polugoli, polubosi./Kreći! Crnogorci su krivi/jer misle da je Crna Gora/njihova Crna Gora./Krači! Za ljudima su ostale/otvorene kuće. Glad što/kosi//Motika pobodena u njivi ― dignuta vapijuća ruka./Nepokošene dozrele livade. Nepokupljeni mirisni otkosi./Majka pred pustom kućom. Majka kune i kuka!//Podne u planini. Jaukom su zatulili katuni.//Mukali su tužno bikovi. Graktali nad borovima gavrani./Narod se slio u gomilu. U bolu. U kletvi. U buni.

 

2. Svezana Crna Gora ide preko Crne Gore./Prašnjavi drum, tvrdi drum/Crne Gore za porobljene Crnogorce./Sunce peče. Modro izgara kamen./Kolone posrću, kolone krvare, kolone gore./Plamen!/Plamen!//Koračaj, koračaj, svezana Crna Gora preko Crne Gore!Modre šake vise ― oboljeli grozdovi grožđa./Oči peku. Usta ― krvava pjena./Grizu u meso vrela, zubata gvožđa.//Koračaj! Ko sustane - kundak. Ko padne -. kamdžija prepletena./Ko neće - hoće oroz! .../Duga si, velika za svezane Crnogorce, malena Crna Goro!/Žeđ. Jezik u vrelim ustima skače kô riba na vrelom pijesku./Čujte, u našim ustima gori komađe kamene sode./Vode!Vode!  

3. Žeđ. Vreli kreč praha. Izgara, izgara s ivica sama sjena./Pred kućom, prazno razrogačenom u cestu – stoji žena./Na rukama joj mokro vedro puno vode./―Ne zastajkuj! Ne skreći! – Cijev udari. Nož ubode./―Nek bije! Prinesi, prinesi usni! Neka bode!/―I neka! Sve nas! Evo vode!/Evo vode!//Udri! – Zvek lanca. Sa vedra, slomljena, klone ruka./Udri! ― Pad žene. Pljusak vode. Trzaj muka./Udri! Ti danas. Kundaci tvoji nek govore./A sjutra ... Sjutra je osveta Crne Gore.//Korača, korača svezana Crna Gora preko Crne Gore./Žandari viču. Žandare ostrvljuje miris strvi./Bije kundak. Bodež bode .../Kolona korača preko prosute vode ― žedna vode./Kolona korača preko prosute krvi - krvi./Žedna krvi!’’[5]