Dušan Ičević
Dragu u spomen
Moj
prijaelj Drago Dedić prminuo je, bez pozdrava otišao u Vječnost.
Družili smo
se u Parizu, i u Budvi. Porukama preko imejla:
Kako osjećamo misli koje nam nadolaze. Dok hakeri nijesu počistili sve
na mom laptopu.
Tzv,
samouk, izvoran, samosvojan, postao je
vrhunski slikar, sa svojim galeristom u Parizu, učešćem na mnogim sopstvenim i
kolektivnim izložbama, brojnim uglednim nagradama...
U tekstu
o Dragu ćirilicom uvršćen je u srpsloga slikara, u tekstu latiniom u
istaknutoga crnogorskoga slikara. Kako ga god ko cijenio, bio je drukčiji i prepoznatljiv,
neuporediv
Zanio
sam se Dragovom izložbom koju je jednoga ljeta priredio u Tivtu, i zapisao:
Dragov začudni svijet
Svaki
slikar otvara sebe
Saznajno Osjećajno
Događajno
Dragov začudni svijet
Doživljajno Misaono...
Drago
sebe slika: Svoj život, misao, duh... Drago je sav, i svoj, u svakoj svojoj
slici: diše, žudi, prkosi, prašta, objavljuje...
Kako je
sam rekao: Ništa unaprijed nije smišljeno
Slika
sebe stvara
Nadolazi
sama: boja se raspoređuje tamo gdje treba.
Tačka po
tačka: savršene linije, obline koje samo naizgled zatvaraju prostor.
Slikar
otvara svoje traganje:
Proniče
prozire providi u svoju nutrinu
Otvara
svoj svijet i pravi svijet slike koji odsjajuje
Zrakom
Znakom
Zovom
Svaka
slika je puna – sebe
Nema
praznine. A zna se da praznine nema ni u Svemiru: svuda su
talasno/čestično/strunasti neutrini koji su misao, fotoni svuda gdje je
svjetlost, koji su nosioci misli...
Slika se
sama dovršava: sobom gledaocem
Jeste li
kada zastali zagledali zadubili se u sliku
Zaželjeli
da u sliku uđete
Iznutra
da je vidite
Iz slike
da vidite sebe
Slika
gleda mami
Ogleda
se u oku posmatrača
Slika je
živo biće:
Dragova
Vavilonska kula, kako je nazvao Alen Boske, nadilazi svaku biblijsku priču.
Dragovo
sazdanje lica, predjela, antropometamorfoza u spoju sa mitskim bićima zalazi s
one strane bivstva u predjele snene i začudne
Nenaslovljena
slika je sama po sebi znana: ima svoj znak i značenje. Gledalac je otkriva i
zbira svoje (pre)pozna(va)nje, u slojevima, namazima, crtama, linijama,
nadgrađuje svoje utiske,osjećaje, doživljaje, biva sa-tvorac u kojemu se slika
do-vršava, bar za trenutak. Naslovi koje Drago daje svojim slikama već upućuju na ono što je
kanio, ili htio, ili snio ili... Tako su
Sastanak sa
preoblikovanom Rubensovskom zavodnicom i rogatim jednookim čudovištem, Dodiri straha sa uznemirenim pogledima
ljudskih lica, Traganje unazad
usredsređenih radoznalih pogleda, u kojima je i Povratak moga sna samo naizgled košmarnoga a priželjkivanoga, dok
iz Trona moćnih izbija prijeteća
silina zaumnih stvari i stvorova, Prerija kakva se ne viđa. Dirljiv je Sebični
autoportret... Između neba i zemlje
prebivaju bajkolike plavičaste sjenke i bića sa porukama. Ponekad može da naiđe
blaga jeza od prizora, ali je Umjetnik svemu dao preliv koji odsjajuje milosno
iznutra
Na
Dragovim slikama su naizmjenično, ujedno/najedno, umnoženi
stvar
kao priroda, predmet, posuda
stvor
kao prikaza, čudovište
čovjek/žena
kao pojam/način življenja
I ono
što je zoomorfno, što liči na stvar i na stvor kao da poprima ljudsku
prirodnost i potrebu.
Začarala
me slika Ljepotice na omotu Dragove Monografije na francuskome jeziku.
Pogledam,
pomislim: svaka tačka u sebi sadrži cijelu sliku, kao hologram. Zagledam ispod:
svaka tačka početak, sve se tačke sliju
oblikuju
lica likove prizore prisjećanja
Licem u lice ne vidi se lice,
Veliko se vidi na odstojanju...
kako je
zanosio Jesenjin, može biti metafora i za Dragovo slikarstvo.
Drago mi
je...
U Podgorici, 29. 9. 2013.
0 Komentara