DR GORAN SEKULOVIĆ MISLILAC CRNOGORSKE SLOBODE, SAMOSVIJESTI I SAVJESTI
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Večeras se u Narodnoj biblioteci i čitaonici „Njegoš“ na Cetinju ne okupljamo samo da obilježimo jedno autorsko veče, nego da stanemo pred djelo čovjeka koji Crnu Goru duboko, brani znanjem i čuva riječju. Ne okupljamo se samo da bismo nabrojali knjige, naslove, studije, eseje, polemike, naučne priloge i književne rukopise jednog plodnog autora. Okupljamo se prije svega, da bismo se susreli sa jednom mišlju koja traje, sa jednim intelektualnim naporom koji je decenijama usmjeren ka najdubljim pitanjima Crne Gore: pitanju slobode, pitanju identiteta, pitanju jezika, pitanju etike, pitanju savjesti, pitanju filozofijr i pitanju istorijske odgovornosti.
A đe bi se takva riječ mogla prirodnije čuti nego na Cetinju gradu u kojem se Crna Gora nije samo branila mačem i barjakom, nego slovom, knjigom i sviješću o sebi gradu u kojem je knjiga oblik otpora, trajanja i samoprepoznavanja. Cetinje je grad u kojem se svaka ozbiljna riječ o Crnoj Gori mora izgovarati odgovorno, jer ovđe iza svake riječi stoje sjenke vladika, knjaževa, kraljeva, pjesnika, vojnika, učitelja, ustanika, štampara, diplomata, i ljudi koji su vjerovali da je sloboda najskuplja, ali i najljepša riječ jednoga naroda.
Zato večeras govorimo o dr Goranu Sekuloviću filozofu, esejisti, književniku, publicisti, istraživaču, javnom intelektualcu i neumornom tumaču crnogorske istorijske i duhovne vertikale. Autor više od četrdeset knjiga, Sekulović je izgradio jedan od najširih savremenih crnogorskih intelektualnih opusa, koji se ne može svesti na jednu oblast, jer prelazi granice strogo odvojenih disciplina. U tom opusu susrijeću se filozofija i književnost, istorija i politikologija, etika i publicistika, jezik i identitet, Njegoš i Baljević, Marko Miljanov i Milovan Đilas, crnogorska pravoslavna tradicija i evropska misao, antifašizam i savremeni izazovi državnog, kulturnog i nacionalnog opstanka.
Zato Sekulovića treba čitati kao mislioca koji Crnu Goru ne posmatra površno, dnevno-politički ili prigodno, nego kao veliku filozofsku i moralnu temu. Za njega je Crna Gora pitanje smisla, pitanje slobode, pitanje ljudskosti, pitanje moralne uzdržanosti, pitanje čojstva, pitanje jezika, pitanje prava jednoga naroda da bude ono što jeste i da se ne odrekne sebe pred silama koje bi da ga preimenuju, prepišu, ponište.
U njegovim knjigama iz filozofije od „Istorije crnogorske filozofije“, preko „Trpeljivosti-plate ljudskosti“, „Njegoša našeg nasušnog“, „Marka Miljanova crnogorskog Kanta: etos kao jedini etnos“, do knjige „Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa“ vidi se jedna jasna i dosljedna linija potraga za crnogorskom mišlju kao mišlju slobode. Sekulović odbija onu ponižavajuću predstavu po kojoj bi Crna Gora imala istoriju, ali ne i misao ratove, ali ne i filozofiju stradanja, ali ne i duhovnu sintagmu.
Njegovo djelo svjedoči da se crnogorska filozofija nije uvijek pisana strogo odmjerenim akademskim jezikom, već često krvlju iskustva, mudrošću predaka, etikom čojstva i riječju koja je znala da nosi visoku cijenu slobode. On pokazuje da je crnogorska filozofija postojala i onda kada nije imala svoje institute da je živjela u etosu, u riječi, u čojstvu, u junaštvu, u slobodarskoj odluci, u trpeljivosti, u nepokornosti, u jeziku, u pjesmi, u onom čudesnom istorijskom osjećanju koje je Njegoš sažeo u misao: „Neka bude što biti ne može.“
Upravo zato u centru Sekulovićeve misli stoji Njegoš. Ali ne Njegoš kao mrtvi pjesnik, ne Njegoš kao nacionalno-identitetska nacionalna ikona, ne Njegoš istrgnut iz dubine sopstvenoga djela i bića nego Njegoš kao filozofski nemir, kao pjesnik metafizičkog bola, kao mislilac slobode, kao čovjek koji je u crnogorskom iskustvu prepoznao kosmičku dramu čovjeka. Sekulovićev „Njegoš naš nasušni“ već naslovom kazuje da Njegoš da njegovo književno nasljeđe, je snažna moralna ali i duhovna potreba. Nasušni hljeb duha. Onaj bez kojega se ne razumije ni Crna Gora, ni njena bol, ni njena veličina, ni njena borba da iz malog prostora progovori univerzalnim jezikom.
Uz Njegoša, Sekulović snažno vraća u fokus i Jovana Baljevića, prvog Crnogorca doktora filozofije, pokazujući da crnogorska misao nije bez korijena, da ona nije nastala juče, niti se može svesti na političke okolnosti novijega doba. U Baljeviću on vidi dokaz da je Crna Gora, i onda kada je bila mala, siromašna, okružena neprijateljem i često ugrožena, imala ljude koji su mislili evropski, koji su pripadali širokim prostorima duha, a ostajali vezani za crnogorski identitet. U toj knjizi i toj temi naročito je važna riječ etička širina. Ona kod Sekulovića nije slabost, nego visoka mjera ljudskosti. Nije odustajanje, nego moralna snaga. Nije pasivnost, nego sposobnost da se čovjek uzdigne iznad mržnje i da u drugome ne poništi čovjeka.
Jedan od najljepših i najznačajnijih Sekulovićevih misaonih poduhvata jeste i knjiga o Marku Miljanovu, pod naslovom „Marko Miljanov crnogorski Kant: etos kao jedini etnos.“ Već u toj formulaciji nalazi se cijela jedna filozofija Crne Gore. Jer Marko Miljanov kod Sekulovića pored toga što je predstavljen kao vojvoda i pisac, ali i kao moralni zakon u ljudskom liku. Ako je Kant govorio o moralnom zakonu u nama, Marko Miljanov ga je živio kroz čojstvo i junaštvo. Sekulović zato prepoznaje da je u Crnoj Gori etos često bio iznad etnosa da čovjek nije vrijedio po tome kako se zove, kojoj vjeri pripada ili iz kojeg je plemena, nego po tome koliko ima obraza, ljudskosti, samopregora i spremnosti da zaštiti drugoga, čak i onda kada je taj drugi protivnik.
U tome je jedna od najdubljih vrijednosti Sekulovićevog opusa. On ne brani Crnu Goru uskim, zatvorenim, isključivim jezikom. Naprotiv, on pokazuje da se Crna Gora najbolje brani onda kada se brane njene najplemenitije vrijednosti: sloboda, dostojanstvo, višeetničnost, višekonfesionalnost, jezik, kultura, antifašizam, građanski duh i pravo na samosvojnost. Njegova Crna Gora nije prostor mržnje, nego prostor samosvijesti. Nije prostor zatvaranja, nego prostor teškog istorijskog iskustva koje se mora čitati sa znanjem, a ne sa predrasudama, i čuvati kao budna samosvijest.
Zato su važne i njegove knjige i prilozi iz korpusa crnogorskih identitetskih, kulturnih, jezičkih, vjerskih i nacionalnih pitanja: „Sto godina ukinuća Crnogorske pravoslavne crkve“, „Podgorička skupština 1918. i crnogorski identitet“, „Crnogorski identitet“, „Crnogorsko pomirenje crnogorstva i srpstva“, „Interkulturalni dijalog“, „Crnogorska pravoslavna crkva između prošlosti i budućnosti“, kao i tekstovi o javnoj upotrebi crnogorskog jezika, o crnogorskom jeziku u medijima i izdavaštvu, o manjinama u eri globalizacije. To nijesu usputne teme. To su tačke na kojima se mjeri zrelost jedne zajednice. Jer narod koji izgubi jezik, koji se odrekne sopstvene crkvene, kulturne i istorijske memorije, koji pristane da mu drugi uređuju prošlost, taj narod ne gubi samo arhiv, nego gubi unutrašnji oslonac.
Sekulović je u tom smislu autor koji zna da se borba za Crnu Goru ne vodi samo u parlamentu, nego i u knjigama, časopisima, bibliotekama, arhivima, školama, novinama i javnoj riječi. Njegov rad oko „Prosvjetnog rada“, njegova publicistika, njegovi polemički tekstovi, njegova svjedočenja o crnogorskom identitetu, jeziku i antifašizmu pokazuju da je on intelektualac koji nije izabrao komfornu neutralnost. On pripada onim autorima koji znaju da ćutanje, u vremenima falsifikata, često postaje saučesništvo. Zbog toga njegova riječ ima snagu jasnih vizija ali i činjenica. Ona nije uvijek laka, nije uvijek pomirljiva, nije uvijek prijatna onima koji bi da prošlost prilagode svojim potrebama, ali jeste potrebna.
Posebno mjesto u njegovom novijem opusu zauzima Milovan Đilas. Knjiga „Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa“ jedna je od onih knjiga u kojima se ukrštaju filozofija, politika, istorija, književnost i etika lične pobune. Sekulović Đilasa ne posmatra jednostrano. Ne svodi ga ni na revolucionara, ni na disidenta, ni na pisca, ni na ideološkog protivnika, ni na žrtvu sopstvenih istorijskih izbora. On ga sagledava u složenosti kao čovjeka velikih uspona i velikih zabluda, kao ličnost XX vijeka koja je prošla kroz vatru revolucije, vlasti, razočaranja, zatvora, pobune i svjetske intelektualne vidljivosti. Đilas je za Sekulovića ispit savjesti, jer kroz njega se otvara veliko pitanje: može li čovjek koji je učestvovao u stvaranju jednog sistema imati snage da se pobuni protiv njegovih devijacija? Može li mislilac nadživjeti političara u sebi? Može li sloboda postati jača od ideologije?
Upravo tu Sekulović pokazuje zrelost tumača. On ne piše da bi pojednostavio. On piše da bi otvorio. Njegove knjige ne zatvaraju teme, nego ih produbljuju. One ne traže od čitaoca da samo pristane, nego da misli Sekulović insistira na mišljenju kao najvišem obliku odgovornosti. Zato večerašnji susret na Cetinju ima posebnu identitetsku snagu i ljepotu. Ovđe, u Biblioteci „Njegoš“, pred knjigama i pred ljudima koji razumiju značaj riječi, govoriti o Goranu Sekuloviću znači govoriti o jednom neobično širokom opusu, ali i o jednoj dosljednoj intelektualnoj biografiji. To je biografija čovjeka koji je pisao o Andriću, Kišu, Njegošu, Marku Miljanovu, Baljeviću, Pekiću, Đilasu, Vitu Nikoliću, Vojislavu Vulanoviću, crnogorskom jeziku, antifašizmu, CPC, Podgoričkoj skupštini, globalizaciji, NATO-u i EU, medijima, državi, identitetu i slobodi. Malo je autora kod nas koji su se kretali kroz toliko različitih oblasti, a ipak zadržali jednu osnovnu nit brigu za Crnu Goru kao duhovni i etički prostor.
Na kraju, rekao bih da je Goran Sekulović jedan od onih autora koji nas podsjećaju da se Crna Gora ne smije samo voljeti o njoj se mora i misliti. Ljubav bez mišljenja može postati emocija bez temelja. Mišljenje bez ljubavi može postati proračunata analiza bez duše. Kod Sekulovića se međutim, susrijeću oboje i ljubav prema Crnoj Gori, i potreba da se ona razumije u njenim najdubljim istorijskim, filozofskim i moralnim segmentima. I zato večeras, na Cetinju, možemo reći: dr Goran Sekulović je jedan od savremenih čuvara crnogorske misli. Mislilac koji zna da se sloboda ne nasljeđuje jednom zauvijek, nego se svakom generacijom iznova osvaja znanjem, hrabrošću, filozofijom i savješću.
Na kraju, neka ovo veče bude i zahvalnost autoru i istorijska obaveza nama koji slušamo: da se Crna Gora ne brani samo velikim riječima, nego znanjem, knjigom, obrazom, istinom i hrabrošću da se ne ćuti pred neistinom. Dr Goran Sekulović je svojim djelom pokazao da je misao jedan od najuzvišenijih oblika patriotizma. A tamo đe ima takve misli, tamo ima i budućnosti. Tamo đe knjiga čuva slobodu, narod ne može biti poražen. Neka živi knjiga, neka živi istina, neka živi slobodna, dostojanstvena i vječna Crna Gora. Da je vječna Crna Gora!
0 Komentara