Postoje ljudi čije se bogatstvo ne mjeri onim što su stekli, već onim što su ostavili iza sebe u srcima drugih. Takav je bio naš dragi prijatelj Ljubo Dabović.

Njegovim odlaskom Bar, Crna Gora i naša dijaspora izgubili su čovjeka velikog srca, humanitarca, patriotu i neumornog graditelja mostova između Crne Gore i Njemačke.

Iako je najveći dio svog života proveo u Njemačkoj, Ljubo nikada nije napustio svoj rodni Bar niti svoju Crnu Goru. Naprotiv, nosio ih je u srcu i svakim svojim djelom pokazivao koliko voli zavičaj. Uvijek je bio spreman da pomogne svom gradu, svojoj domovini i ljudima kojima je pomoć bila potrebna.

Posebno mjesto u njegovom životu zauzimalo je Franačko-crnogorsko društvo FRAMOG iz Nirnberga, čiji je bio osnivač i dugogodišnji predsjednik. Pod njegovim vođstvom ovo udruženje postalo je jedan od najznačajnijih mostova prijateljstva između Crne Gore i Njemačke, okupljajući naše iseljenike i brojne prijatelje Crne Gore, organizujući kulturne manifestacije i pokrećući brojne humanitarne akcije.

Nakon dugogodišnjeg predanog rada, članovi FRAMOG-a ukazali su mu posebno povjerenje i zahvalnost izabravši ga za počasnog predsjednika Društva. Tu časnu dužnost obavljao je sve do svoje smrti, kao simbol vrijednosti koje je ugradio u rad Udruženja i zajednice koju je stvarao.

Njegov humanitarni rad bio je prepoznat i u Crnoj Gori. Za životnu posvećenost pomaganja ljudima i razvoju rodnog kraja dobio je specijalno priznanje nagrade „Iskra“, jednog od najznačajnijih priznanja za filantropiju u Crnoj Gori. Bio je i dobitnik najvećeg opštinskog priznanja Bara – nagrade „24. novembar“, kao i drugih priznanja koja svjedoče o njegovom nesebičnom radu, ugledu i doprinosu očuvanju veza između dijaspore i domovine.

U najvažnijim trenucima novije crnogorske istorije, posebno u periodu prije i nakon Referenduma 2006. godine, Ljubo Dabović je, koristeći svoj ugled i brojne prijateljske veze u Bavarskoj i Njemačkoj, dao dragocjen doprinos međunarodnoj afirmaciji Crne Gore. Njegova odanost domovini nikada nije bila samo na riječima,  potvrđivao ju je svojim djelima.

Ali najveće priznanje koje je nosio nije bila nijedna plaketa ni orden. To je bilo poštovanje ljudi. Đe god se pojavio, ostavljao je trag dobrote, skromnosti, plemenitosti i prijateljstva. Pomagao je tiho, bez želje za slavom, vjerujući da je najveća vrijednost čovjeka ono što učini za druge.

Danas se opraštam od čovjeka koji je svojim životom pokazao da udaljenost od domovine nikada ne može umanjiti ljubav prema njoj. Njegova dobrota, plemenitost i djela ostaju trajna obaveza svima nama da nastavimo putem kojim je on išao.

Porodici Dabović i njegovoj supruzi Anđeliki izražavamo najdublje saučešće, uz zahvalnost što smo imali čast da poznajemo čovjeka kakav je bio Ljubo Dabović. Njegov život bio je primjer kako se ljubav prema zavičaju može živjeti i daleko od njega. Bio je čovjek koji je povezivao ljude, pomagao bez zadrške i ostavljao trag dobrote gdje god je djelovao. Zbog toga će njegovo ime ostati trajno upisano u istoriju FRAMOG-a, među crnogorskom dijasporom u Njemačkoj, ali i u Crnoj Gori, posebno u njegovom rodnom Baru, đe će ostati upamćen kao veliki humanitarac, dobrotvor, patriota i iskreni prijatelj svog crnogorskog naroda. Njegovo ime i njegova djela nastaviće da žive u srcima svih koji su imali privilegiju da ga poznaju i sarađuju s njim.

Neka ti je vječna slava i hvala za sve što si učinio za Bar, za Crnu Goru, za FRAMOG i za sve ljude kojima si nesebično pružao ruku. Počivaj u miru, dragi prijatelju.

Ranko Perović