Goran Sekulović
Luka i Lejla
Luka ima sedam godina. Jednog dana on i njegova
majka šetali su ispred zgrade u kojoj stanuju. Naišla je bosa
đevojčica-Romkinja njegovog uzrasta sa majkom. Luki je bilo žao što đevojčica
gazi bosa po hladnoj i vlažnoj zemlji, pa upita majku:
-Mama, možemo li ovoj đevojčici dati neke moje
stare cipele da ne ide bosa?
Mama klimnu
glavom i reče đevojčici i njenoj majci da pričekaju ispred ulaza u zgradu.
Lukina majka brzo pronađe dva para starijih, ali
sasvim solidnih Lukinih cipela i odnesoše ih đevojčici. Đevojčica obu zelene, a
crne dade svojoj majci da joj ih čuva. U očima đevojčice zaiskri radost.
- Baš ti dobro stoje. Treba li ti još nešto? -
upita je Luka prijateljski.
-Voljela bih da znam da vozim bicikl. Ali, niko za
to ne mari! - reče śetno đevojčica.
Luki je đevojčice bilo ponovo žao.
-Kako se zoveš? - upita je.
-Lejla - odgovori đevojčica.
-Ja sam Luka. Ja ću te naučiti da voziš bicikl! -
važan i pun sebe reče Luka.
Tako su Luka i Lejla počeli da se druže. Njihove
majke su se takođe sprijateljile. Lejlina majka je pomagala u kućnim poslovima
Lukinoj majci. A Luka je za to vrijeme pomagao Lejli da nauči voziti bicikl.
Malo pomalo, između Luke i Lejle rodila se
simpatija. Lejla je posebno uživala vozeći se na zadnjem śedištu Lukinog bicikla.
Jednog dana čuli su dobacivanja Lukinih drugara.
-Luka je sa Romkinjom!
-Pogledajte kako je obučena!
-Prava Cigančica!
-Prava seljančica!
-Cige na verige! Cige na verige!
Luka im je rekao da njihovo ponašanje nije u redu:
- Lejla je dobra đevojčica, a Romi su kao i svi drugi ljudi.
I stalno im je to ponavljao.
Ni Lejlini drugari nijesu odmah prihvatili Luku.
Dobacivali su:
-S kim si to Lejla?
-Pogledaj kako je obučen!
-Pravi gospodičić!
-Pravi fićfirić!
-Klempavko, klempavko!
Lejla im je govorila da to nije u redu: - Luka je
dobar dječak, iako nije Rom.
I stalno im je to ponavljala.
Lukini i Lejlini uporni razgovori sa drugarima
urodili su plodom. Lukini drugovi prihvatali su Lejlu svakim danom sve više.
Sve su je manje zadirkivali. Lejla se najviše obradovala kada su Lukine
drugarice počele s njom da se igraju. Radovao se i Luka.
I Lejlini drugari sve su manje zadirkivali Luku.
Primili su ga u svoju fudbalsku ekipu. Luka je bio srećan. I Lejla je bila
srećna.
Sada je Luka mogao na miru učiti Lejlu da vozi
bicikl.
Uskoro se Lejli ostvario san: sama je upravljala
biciklom!
Sada je Lejla vozila Luku na zadnjem śedištu njegovog bicikla!
.........................................................................................................
Prođoše tri godine od kad su se Luka i Lejla
upoznali. Za to vrijeme su se dosta družili – i sami i sa svojim drugovima i
drugaricama. I dalje su najviše uživalu u vožnji biciklom. I Lejla je išla u
osnovnu školu, ali u različitu od Lukine. No, to im nije predstavljalo prepreku
da kad god mogu budu zajedno.
Dok su bili u četvrtom razredu, Luka reče Lejli da
će na kraju školske godine za odličan uspjeh dobiti od oca na poklon – vespu. I
da će umjesto da se voze na biciklu, to od sada raditi na motoru. Luka se
iznenadi kad mu Lejla reče da bi ona više voljela od vespe da ima konja! Jednog
malog konja da ga može jahati! Luka se odmah śeti ponija – i on ih sam
baš voli! Odluka je pala: razgovaraće sa ocem da umjesto vespe dobije na poklon
ponija! – Možemo ga držati na selu kod đeda i babe i tamo pośećivati i jahati, predloži veselo ocu. Tako i bi! Selo je bilo blizu grada
i postojali su svi uslovi da se Lejlina, a sada i Lukina, želja ostvari! Kada
mu je otac rekao da će mu kupiti ponija, Luka se śetio da bi trebao da mu da ime. – Eureka! Lule!, reče Luka. Zvaće se od
prva dva slova njegovog i Lejlinog imena!
Nakon što je poni stigao, Luka ga je nekoliko dana
jahao da bi bio spreman pośetiti Lejlu. I jednog lijepog,
sunčanog dana, furgonom je Lule dovezen blizu Lejlinog doma u naselju koje su
ljudi uobičajeno zvali Ciganska mahala. Luka je bio ponosan kada je ujahao u
Cigansku mahalu i stao pred Lejlu koja ga je očekivala. – Zdravo! Ovo je Lule!,
reče Luka. – Zdravo! Divan je!, reče Lejla. – Hoćemo u kas?, upita Luka. –
Smjesta!, odgovori Lejla.
Lukin otac je pomogao Lejli da se popne na ponija.
Čitava Ciganska mahala ih je gledala. Dok su odlazili, svi su im mahali!
- Lejla!, viknu Luka.
- Luka!, viknu Lejla.
Kas je odzvanjao njihovim
imenima, koje je povjetarac nosio sve dalje i dalje: Lejla, Luka, Lejla, Luka!
0 Komentara