Škrinja

Goran Sekulović

Riječ na otvaranju izložbe Miodraga Mija Adžića

Nov 08, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Goran Sekulović

Riječ na otvaranju izložbe Miodraga Mija Adžića

Poštovani pośetioci,

Večeras imamo čast da prisustvujemo – povodom sedam decenija rada i devet decenija života – otvaranju retrospektivne izložbe jednog od najistaknutijih i crnogorskih i hrvatskih umjetnika – diplomiranog akademskog slikara-pozorišnog, operskog, baletskog, filmskog i televizijskog scenografa akademika Miodraga Mija Adžića, čiji je višedecenijski legendarni angažman vječni dio istorije Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita, a ukupni umjetnički, kulturni i društveni rezultat njegovog slikarskog, scenografskog, projektno-dizajnersko-enterijerskog i rada ostvarenog kao dugogodišnji predśednik Crnogorsko-hrvatskog prijateljskog društva ''Ivan Mažuranić'' dio istorije i Crne Gore i Hrvatske, osobito njihove umjetnosti, kulture i duhovnosti.

Mijo je sa – da se poslužimo riječima još jednog velikana sa ovih prostora, srpskog, crnogorskog i evropskog pisca i mislioca Borislava Vojislava Pekića – ''urođenim crnogorskim gospodstvom i tradicijom slavnog grada Cetinja'', uz Dimitrija Popovića, bio i ostao decenijama pravi ambasador Crne Gore u suśednoj nam Hrvatskoj. Obojica su dosegli najviše stvaralačke i civilizacijske vrhove i  priznanjima koja im je dao papa Ivan Pavao (Jovan Pavle) II i time su, kao nacionalni Crnogorci, učinili da smo svi, ili bi to trebali biti, u Crnoj Gori izuzetno ponosni na njih. Podśećam da je 2004.g. u povodu obilježavanja 1700. obljetnice mučeničke smrti sv. Dujma biskupa, zaštitnika Splitsko-makarske nadbiskupije i grada Splita, papa Jovan Pavle II podijelio Miju Adžiću i njegovoj obitelji apostolski blagoslov, ispisan na uramljenu pergamenu, za izuzetan stvaralački poduhvat: Mijo je kao autor izgradio i na splitskoj Rivi postavio veličanstven, najveći oltar koji je ikad u Hrvatskoj napravljen. Te godine je Mijo proslavio i 40 godina scenografskog rada, postavivši na pozornici splitskog HNK-a i diljem Hrvatske više od 200 pozorišnih, operskih, baletskih, televizijskih i filmskih scenografija. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić je 2003.g. odlikovao Mija Adžića Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, oca hrvatske književnosti.   

Upravo 2003.g. Dimitrije Popović je zajedno s desetak poznatih svjetskih umjetnika bio odabran da odgovori na Papino pismo koje im je on, kao vrhovni duhovni autoritet, uputio u trenutku kada je humanost ugrožena i kada je prijetnja katastrofom rata i uništenja prisutna svuda oko nas.  Ili riječima Arsena Dedića – ''I dalje traje rat''.

Mijov humanitet odolijevao je i odolio svim iskušenjima i zlim vremenima. Povlašćeni smo da možemo prisustvovati izložbi najranijih, zrelih, klasičnih, ali i novijih i najnovijih Mijovih likovnih ostvarenja. Borhes je rekao da poezija mora ispuniti dva uslova: dati podatak i učiniti da se ośetimo da smo kraj morske obale. Ako uzmemo poeziju kao paradigmu sve umjetnosti, Mijove i slike i scenografije ispunjavaju Borhesove uslove. I nije samo riječ o tome da je Mijo svoj crnogorski mediteranski ośećaj (śetimo se opet Pekića koji je za Njegoša rekao da je ‘’jedan od posljednjih zatočnika drevnog mediteranskog sveta’’) nadogradio splitskom, dalmatinskom, hrvatskom jadranskom atmosferom i duhovnošću. Riječ je o njegovom vječno živom optimističkom i ljudskom, i estetskom i etičkom, duhu, bez kojega nema i ne bi ni moglo biti njegovog voluminoznog, interdisciplinarnog i enciklopedijskog djela, djela univerzalnog karaktera i humaniteta koje čini čast svima bez obzira na etnos, vjeru, jezik i kulturu. Osobito nama sa crnogorskog Kamena Čojstva, domaje kako reče Njegoš ''nevinih sinova prirode i mudrosti proste, najsjajnije!''. U intervjuu koji mi je dao za ''Prosvjetni rad'' prije nešto više od deset godina, govorio je Mijo i o potrebi da Crna Gora što prije izgradi zgradu Opere i Baleta, odnosno ustanovi i ove institucionalne stubove svake nacionalne kulture. Zahvaljujući Miju objavili smo tada originalan arhitektonski projekat zgrade Opere u Baru koju je planirao da izgradi knjaz i kralj Nikola. I u poznim životnim, ali i dalje burnim, stvaralačkim godinama, Mijo je čovjek budućnosti koji nam itekako može puno pomoći – veličanstvenim djelom, ogromnim znanjem, nepatvorenom mudrošću, časnim imenom, dobronamjernim savjetom, utemeljenim prijedlogom, višedecenijskim iskustvom, vizonarskom idejom, nepresahlim radom. Ako hoćemo budućnost.

Mijo, želim ti još pregršt životnih i stvaralačkih radosti i uspjeha.  

(Umjetnički paviljon u Podgorici, 06. 11. 2026.g.)