Piše: dr Čedomir Bogićević

„Noću po tri poklisara iz Manastira odu/neko u Brdima osta bez glave ako on ne poruči/noževi bratski nek se poljube, u pecivo nek se zabodu./Na Francuskoj lađi bi primljen u zvona/ kaza da je kadar zboriti slobodno/i nagalskom jeziku maršala Marmona.“ (J.Brković)

Grandiozna-milenijumska ličnost crnogorske istorije Petar I Petrović Njegoš (1748-1830) – Sv. Petar Cetinjski-Crnogorski, koji je vladao Crnom Gorom do 31.10.1830., sublimira sveukupno duhovno, kulturno, nacionalno, moralno, opšte – ljudsko, ad humanun biće univerzalnih vrijednosti, što je praiskonsku blagodet ljudskoga roda otkrio u istinskoj tački oslonca – ratio essendi covjekova corpus moralis-a: slobodi, jednakosti i pravdi, kao crnogorskoj prirodnoj sistemi i samoj biti ljudskoga dostojanstva, zbog čega se Crna Gora mogla klasičeskom zemljom slobode nazvati.

Duhovni i svjetovni poglavar, mitropolit i vladika (ruska riječ vladika– znači vladar, šef države), načelnik, protektor i zapovjednik crnogorskog naroda(Opštecrnogorski zbor 1797), diplomata, zakonopisac, mirotvorac i pomiritelj, poliglota (govorio: italijanski, njemački, ruski i engleski jezik), autor „Kratke istorije Crne Gore“, etičar, slobodar i pjesnik, tvorac monumentalnih spomenika crnogorske državno-pravne istorije: Stega (1796) i Zakonik Obšči crnogorski i brdski (1798), u narodu poznat kao Zakonik Petra I, pisac Poslanica-tog jedinstvenog fenomena epistolarne književnosti, kakvog primjera u svjetskoj književnosti od apostola Petra nema ravna (I. Andrić), što predstavljaju ogledalo crnogorskog društva u svome vremenu, u kojima brusi moralnu aksiologiju Crnogoraca, jer „Lako je živjeti za života, teško je živjeti poslije smrti“, radi čega ovo djelo treba biti upisano u registar nematerijalnog blaga crnogorske kulturne baštine.

Pobjenik nad Otomanskom silom na Martinićima i Krusima (1796),  Morači (1820), i nad elitnim jedinicama Napoleonovog vojskovođe maršala Marmona (1806), zbog čega je na slavoluku imperije u Parizu, pored poraženih nacija, Montenegro upisan kao neprijatelj Francuske zbog njihovog poraza, zbog čega je sam Napoleon poručio Petru I da će od Crne Gore napraviti ,,crvenu goru” (oblivenu krvlju), sjedinjujući Brdska plemena kao države – Bjelopavlići, Piperi (1796), Morača i Rovca (1820), sa Crnom Gorom i ujedinjujući Crnu Goru sa Bokom Kotorskom (1813.).

Za doba Petra I Crna Gora, sa ruhom vladikata, živi u formi principata i slobodne Republike, pa ona nije teokratska država, jer njome ne upravlja crkva već slobodno izabrani centralni (Opšte crnogorski zbor i Glavarski zbor) i plemenski (plemenske skupštine) organi, narodni glavari i običajni sudovi. U zaštiti svoga Vladike, povodom spoljno-političkih intriga Ruskoga dvora, Glavarski zbor otpisuje Ruskome caru da crnogorski narod samostalno i slobodno bira svoga Vladiku i da ,,vlast ruskoga Sinoda ne izlazi izvan granica Ruske države“.

Petar I je tvorac filosofsko-etičke doktrine crnogorske običajno-pravne ustanove - Utoke, kao himne ljudskoj slobodi, nastale na temeljima Zakonika Ivana Crnojevića (1482): „...Neka su svakome ištućem slobode naša vrata otvorena a ne da u verige ropstva pada odakle je dobjega da slobodu nađe“, i neka ovo svakom Crnogorcu bude amanet, a Crna Gora „sučim se dičila do slobodom i do utočištem“ (Njegoš).

Sv. Petar Cetinjski je prijed racionalista zapadne filosofije izgradio etičku doktrinu otpora zlu, kao modus vivendi opstanka naroda i civilizacija, u formi kolektivne samosvijesti: „Ko se protiv zla ne bori, pomaže mu da ono pobijedi“, a tada više nijesmo ljudi. Teže zlo je zlu se ne opirat/no zlo činjet i zlo podupirat (Janko Vujisić). Karl Jaspers, filozof, osnivač egzistencijalizma i A. Ajnštajn, tvorac teorije relativnosti, mnogo kasnije su neprotivljenje zlu filosofski kvalifikovali kao saučešništvo.

Doba Petra I je vrijeme izgrađenog sistema vrijednosti sa konfudacijom moralnih i običajno-pravnih normi samoniklog fenomena i jedinstveni sistem društvene regulacije neponovljiv u ljudskoj istoriji, poznat kao „pravna samorodica“ (V. Bogišić) u kome svaka jednika nosi moralnu misao kao subjekt moralnog zakona izražavajući duh svoga subjektiviteta preko maksima: „1. Ne ištem drugo do koru ljeba – da nijesam gladan, knjigu – da nijesam slijep i slobodu – da smijem zborit, 2. Više davati manje uzimati, umjesto sile razlog izabrati, nikad ispred ljudi nego u red ljudi stati, za obraz i riječ glavu dati“. Vrijeme kad „Kuluk“ smjesta na mjesto iđaše, trgovac mirno trgovaše, čoban svoje stado mirno pasijaše, svako zlo od straha treptijaše i blagoslovena tišina na sve strane prebivaše.

Ustavnim aktom, u materijalnom smislu (Zakonik Petra I), 33 utvrđena je zakletva vjernosti crnogorskome otečestvu: „Dužnost svakog sina otečestva veže i ponuđa da on bude vjeran svome otečestvu i da svi dužnosnici na službu opredijeni i postavljeni imadu učiniti zakletvu od vjernosti kako se to čini među svim narodima velikim i malim“, da bi njena ekscepcija bila izvršena u savremenom crnogorskom pravnom sistemu nakon više od dva i po vijeka i pretočena i degradirana u socijalnom, pravnom i moralnom smislu u ustanovu ,,lojalnosti” – etičkom kodeksu administracije, kao nevoljnoj inherenciji trebanja, moranja i trpljenja, što podriva same osnove crnogorskog suvereniteta, dok se u pravnoj kulturi SAD, Francuske i Japana, ona nalazi na pijedestal službeničkog sistema sa kojom se njihovi narodi ponose kao temeljnim obilježjem konstitucije njihove državnosti.

Još za života od naroda nazvan svetim, Njegoš je svoga strica Petra I proglasio za sveca, putem svečane deklaracije – Objavlenije i pozdrav narodu Crnogorskome i Brdskome (18/30.10.1834.) čime je simbolično iskazana samostalnost i nezavisnost Crne Gore i autokefalnost Crnogorske crkve.

Na posljednju uru okupljenim glavarima, Petar I je poručio: „Znajte da ste Crnogorci i da ste jedini voljni i slobodni narod na svijetu... Zbogom slobodne gore i neuvela vi slavadok traje svijeta i vijeka“.

Petar I Petrović ,,je najveći čovjek kojega je rodila CrnaGora” (A. Delari) i ,,osnivač moderne Crne Gore kao države” (Pjer Kokel).

 Veličanstveno djelo i pregnuće Petra I Petrovića Njegoša, kao riječ epohe, mudrost vremena i zavjetnost srca slobodnog otečestva crnogorskog sa njegovim čojskim zakonima – praiskonskom ljudskom blagodeti, čiji izvori utoku nalaze u slobodi, jednakosti i pravdi, što su ih pravili najbolji i najmudriji pripradnici vremena, a istorija svome potomstvu u vječni spomen i slavu predala – neka budu inspiracija za nove naraštaje crnogorskog društva. ,,da sagrade ljudsko gnijezdo na drvetu budućnosti” (Niče).