Piše: Vukašin Perović

U Skupštini se ništa nije desilo, što nijesmo znali da će se desiti. Mijenjanje zakona po svaku cijenu. I ništa se nije desilo, što se bar jednom nije desilo. Sve ovo smo već imali.

Crnogorce koje plaća Srbija, uticaj crkve i pravno nasilje. Trebalo je 88 godina da se Crna Gora vrati sebi. Nijesmo naučili lekcije iz prošlosti, pa tužne komšije bez svoje istorije, od devedesetih ponovo jurišaju na nas. Crkve su postale štabovi, političke centrale i škole, a popovi instruktori koji đecu od malih nogu vode u Srpski svet. Jučerašnji skup je pokazao da neko u Crnoj Gori vidi što se dešava.

Ipak nova vlast sačinjena od svetosavsavaca, četnika početnika i boraca za fotelje po svaku cijenu, nije odustala od svog cilja. Oteti ili uništiti sve što je Crnogorsko. Sve ovo znamo, sve ovo smo viđeli, ali kako dalje. Moramo se kretati u okviru zakona.

Treba nam pravna država, a ne praksa da svako ko izgubi izbore, mijenja vlast na silu. Treba nam osvješćivanje naroda. Treba da svi oni koji su zbog priče o boljem životu glasali za sadašnju vlast, shvate da nas ovi vode u propast. Da svi oni koji su bili protiv nepotizma, shvate da su ovi svi rodbinski povezani.

Da oni koji su bili protiv zaduživanja, vide da su ovi još gori. Da oni koji su bili protiv bahatosti, vide da su ovi još bahatiji. Da oni koji su kritikovali ranije greške, shvate da su ovi ugasili crnogorsku avio kompaniju da bi spasili srpsku. Da oni koji su kritikovali nestručnost, vide da su ovi totalni amateri.

Da oni kojima su smetale ranije prepirke unutar vlasti, vide da ovi jedni o drugima govore sve najgore. Da oni koji su kritikovali nedovoljnu borbu za državu, vide da ovi otvoreno rade protiv svoje države. I kad to svi vide a poneki i shvate, možda vratimo državu.

Naravno uz to da predhodna vlast shvati svoje greške, jer vidimo da im ni danas ništa nije jasno. Treba nam još jedna stranka. Teško je gledati plaćene i neznavene, kako pričom o demokratiji i jednakosti, komadaju Crnu Goru i vode je u nestanak. Ali najveći saveznici treba da nam budu mudrost, jedinstvo i strpljenje. Pitanje je imamo li saveznike?

KAD SVE STANE U DVA SLOVA

U večeri usvajanja sramnog zakona, kada su crnogorske crkve i istorija poklonjene Srbiji, bilo je još bruke. Odbijeni su predlozi da se donese rezolucija o Srebrenici i zakon o zabrani upotrebe fašističkih simbola i veličanju zločina. Naravno da nijesu prošli. Lagano su odbijeni. Niko nije imao potrebu da o tome nešto kaže.

Uopšte nijesmo iznenađeni. Za sadašnju vlast, izvršioci genocida u Srebrenici su heroji kojima se ponose. A ćuti se zbog dijela glasača. Ni fašisti nikoga nijesu interesovali.

Ako zabrane fašiste, moraju zabraniti i njihove saradnike. Što će onda sa četničkim vojvodama u njihovim redovima, što sa slikama Čiča Draže i Pavla Đurišića, koji vise u njihovim kancelarijama i okupiranim vjerskim objektima? I onda vidimo da su to ustvari jedni isti. Srebrenički dželati su oni isti koji vise na svetosavskim zidovima.

Zato nije prošao zakon koji podsjeća na zlo i zakon koji zabranjuje da se zlo slavi. Ne priča se o tome dok se u Skupštini Crne Gore rađa Srpski svet. Je li moguće da 40 prisutnih i gospođa iz spavaće sobe, nijesu imali potrebu da o tome nešto kažu. Da osude ubijanje žena i đece, da zabrane veličanje ideologije koja je ubijala nepravoslavace i nesrbe.

Da kažu Srpskom svetu, da mu nije mjesto u Crnoj Gori. Da istinom pokušaju da pomire dželate i žrtve, ali da jasno razdvoje četničku ideologiju koja je bila pokretač zla. Svi ćute. Niko ni glasa. Neko zbog svetosavlja a neko zbog fotelje. Što reći bez: skandalozno, šokantno, nečuveno, sramno, monstruozno, uvredljivo, odvratno, nemoralno, bolesno, ljigavo, bezočno, tragično, neprihvatljivo… Ili ukratko, PI.