Sagovornici

Akademik i književnik Vojislav Vulanović, redovni član Dukljanske Akademije nauka i umjetnosti (DANU) i dugogodišnji prosvjetni

CRNOGORCI SU IMALI JEDINSTVENU KATEDRU JEZIKA I DUHOVNOSTI

Jan 25, 2021 5 Komentara

(15 riječi)

Crnogorska sudbina kroz vjekove bila je strašna, strašna je i danas! Pazite ko nam sudi – bezumni ljudi, koji javno pljuju na čestitu Crnu Goru i njene heroje, kakvih nije bilo ni u antičkim vremenima Grčke i Rima! Crnogorci su kroz vjekove čuvali najviše moralne ideale. Mlade naraštaje ne smijemo ostaviti samo njima, njihovom samoizboru, lutanjima. Ne potcjenjujem đečji intelekt, moralnost, odgovornost, ozbiljnost, ali i veselost, optimizam. To je moj kredo u poeziji za mlade. DANU je svojim osnivanjem okupila u svoje redove najistaknutije književne, umjetničke i naučne snage Crne Gore. Crna Gora još nema svoju nacionalnu Enciklopediju, a nasušna je potreba za njom. „Prosvjetni rad” je jedino glasilo u Crnoj Gori koje doslovno primjenjuje norme crnogorskog jezika

(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine. Vojislav Vulanović je nažalost u međuvremenu preminuo)

 

 

BIO-BIBLIOGRAFIJA

 

Vojislav Vulanović je rođen 17. maja 1931. godine u selu Zagorku kod Danilovgrada, u siromašnoj seljačkoj porodici, od oca Đorđije i majke Milke, rođene Đurović. Otac mu je poginuo u borbi sa Njemcima dvadesetak dana prije oslobođenja Danilovgrada 1944. godine. Nastupila je neposredna žalost i veliko siromaštvo. Majka sa sedmoro nedorasle đece, u poznatoj kolonizaciji, odselila je u Vojvodinu, u Crvenku, đe je porodica naišla na veliku oskudicu, bez pravog porodičnog hranitelja. Poslije četiri godine vratili se u stari zavičaj. Sve te ratne muke, seobe, bježanije u toku rata, siromaštvo, gubitak oca, ostavilo je neizlječive posljedice na njegov život.

Osnovnu školu učio na Bogmilovićima, gimnaziju u Danilovgradu i Sivcu (Bačka), đe je završio malu maturu. Profesorski kadar je bio odličan, da ga se i danas rado śeća. Po završetku Učiteljske škole u Nikšiću 1952. stupio je u prosvjetnu službu u pljevaljskom kraju (Odžak, Boljanići), što je trajalo pet godina. Vučen izvjesnom željom, 1958. godine vratio se u Vojvodinu i radio niz godina u Sivcu, u onoj istoj zgradi đe je nekada završio nižu gimnaziju. Uvijek je, u svim školama, predavao srpskohrvatski jezk i književnost sa izuzetnim uspjehom i ličnom radošću.

Od 1970. do 1976. vršio je dužnost upravnika Narodne biblioteke „Jovan Popović” u Kuli (Kula, Crvenka, Ruski Krstur, Krupčić, Sivac, Lipar), đe je sa ostalim ljudima u kulturi razvijao znamenit kulturni život. Paralelno sa radom u školama vanredno je studirao srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. U međuvremenu, diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Zrenjaninu. Potom se vratio u Crnu Goru. Postavljen je za lektora–redaktora u Radnoj zajednici Skupštine Crne Gore, na kojoj dužnosti je ostao sve do prijevremenog penzionisanja 1990. godine.

Zastupljen je u antologijskoj biblioteci crnogorske književnosti „Luča” izborom pod imenom „Glas preko zemlje” kao i u više zbornika i antologija na našem i stranim jezcima. Bio je član–saradnik Matice Srpske, za što je odlikovan Diplomom sa Medaljom. Bio je dvanaest godina član Redakcije „Stvaranja” i uređivao poeziju u tom slavnom časopisu. Učestvovao je na mnogim republičkim i jugoslovenskim kulturnim manifestacijama. Dobitnik je više nagrada: Trinaestojulske, Nagrade Oslobađanja Titograda/Podgorice, Nagrade oslobođenja Kule, Nagrade oslobođenja Danilovgrada, Nagrade Stara maslina u Baru. Odlikovan je Ordenom Republike Jugoslavije sa bronzanim vijencem, Nagradom za životno stvaralaštvo za djecu i mlade i mnogim drugim nagradama. O njegovom stvaralaštvu su pisali najistaknutiji crnogorski i jugoslovenski književnici i književni kritičari.

Poezija mu je prevođena na slovenački jezik, albanski, makedonski, rusinski, mađarski, engleski, rumunski, italijanski, poljski i neke druge jezike. Piše i poeziju za đecu i mlade, koja je zastupljena u čitankama i lektiri toga uzrasta. Objavio je veliki broj književnih prikaza, eseja i tekstova sa društveno-političkom tematikom.

DJELA

„Topole će ostati same”, „Prekornica”, „Noćne ponikvice”, „Kroz zlatni sjaj”, „Hod ka liku”, „Radivoj Ćirpanov”, „Nazire se dom”, „Ljeto u Poviji”, „Dom”, „Glas preko zemlje”, „Prah”, „Odzivi”, „Gledam zemlju”, „Obasjanja”, „Velestovo”, „Spile”, „Glasovi iz Zaljuti”, „Osijanov kovčeg”, „Kameni dom”, „Noćni psalmi”, „Gorski vijenac”, „Zakon”, „Dadov atlas”, „Komadi od sada”, „Izvan vrtova”, „Slobodni soneti”, „Povijest nenapisanog”, „Novi psalmi”, „Psalmi pred morem”, „Dobrik”, „Oni nas čekaju”, „Odisej s Lastve”, „Osvajanje beskonačnog”, „Između zemlje i neba”, „Lepeza zeba”, „Osvajanje beskonačnog”, „Harfa trna”, „Idu oblaci”, „Zemlja i cvijet”, „Neočekivani fragmenti”, „Kameno more”, „Strastna zemlja”.

KNJIGE ZA ĐECU I MLADE

„Gdje da smjestimo sunce”, „U polju dom”, „Ne dam tati ja u lovce”, „Sunce Trešnjeva”, „Zaboravili smo snijeg”, „Usred svijeta” (izbor), „Ovo je napisala jesen”, „Iz Hajdanine sveske”.

 

Priješao sam mnoge životne i književne lomove, koji se nastavljaju i danas

 

U posljednje vrijeme izašlo je još nekoliko Vaših pjesničkih knjiga. Što znači za pjesnika nova knjiga stihova i mislite li da mladi crnogorski pjesnici i prozaisti imaju dovoljno časopisa, mogućnosti i prilika da objavljuju svoje pjesme i knjige?

Vulanović: Moj ljudski rad odvija se od, u ljudskim srazmjerama vremena, daleke 1949. godine. Počinje sonetom „Za kolicima”, s motivom sa gradnje autoputa Beograd-Zagreb, koji je tih godina velika radna akcija omladinskih radnih brigada. Sam naslov govori kuda je tada poezija išla. Ta pjesma je počinjala: „nad čežnjom svojom nagnut sam i plovim tamo gdje mi maše ruka kroz granje domovine sjutra…” Od tih vremena do danas priješao sam mnoge životne i književne lomove, koji se nastavljaju i danas. To da je moje prvo objavljeno ostvarenje imalo sonetnu formu govori o tome da sam već tada težio da moji sastavi imaju što bolju stilističku osobenost. Tome težim i danas.

U posljednje vrijeme objavljeno je nekoliko mojih pjesničkih knjiga koje su na neki način moja duhovna zavještanja. O njima sam, na žalost, morao da brinem sam. Danas za crnogorske pisce nije sjajana atmosfera – nemaji sugurne izdavače, sve je privatizovano, podređeno materijalnom interesu. Crnogorski pisci nemaju knjižara koje bi zdušno propagirale i prodavale njihove knjige. Tako se dezintegrišu crnogorska književnost i kultura.

 

Živio sam na čistom polju, đe se sve viđelo (Sivac, Kula)

 

U pjesmi „Apokalipsa” napisali ste i ove stihove: „…bolje da su ljudsko meso/ u pustinji potezali zvjerovi,/ no što je sječeno kao ulog za otadžbinu,/ obilježeno spomenikom koji već obaraju,/ kada vladaju opake sile,/ čemu se narod nije kadar oduprijeti,/…damar zla kuca iz Okeana udarajući potmulo u ljudska srca…čovjek sve krvožedniji i sve luđi,/ mora se dižu na gradove i kopna,/ vulkani se tresu zadriglog grla,/ Kron se uznemirio u svojoj zlatnoj odaji,/ ljudima slijedi ognjena oluja.” I priroda kažnjava čovjeka zbog njegovog antropološkog ludila. U Vašim stihovima se prepoznaju i crnogorski nacionalni povijesni lomovi i sveopšti procesi u ljudskom rodu, čak i u kosmičkoj ravni. Kako doživljavate i vidite svoju poeziju?

Vulanović: Ako bih govorio o sebi u vremenu i svijetu, to bi moglo postati jedan teški monolog bez kraja. Moje djelo je uglavnom izišlo kroz moju lirsku i misaono-refleksnu misao. Uvijek sam i sebe i svijet prejako ośećao. Preživio sam mnogo ličnih i društvenih lomova i nesreća. Vidio sam i doživio dio međuratnog i čitav ratni period Drugog svjetskog rata te teški poslijeratni period, ne laku kolonizaciju u Vojvodinu, siromaštinu i ovamo i tamo. Transformaciju Narodnooslobodilačke borbe i socijalističko-komunističkih ideja, beskompromisni grabež, ljudsku degradaciju. Iseljavanja kod onih koji su ti do juče bili okupatori (Njemačka). Sve me to jako boljelo. U mojim ranim knjigama „Prekornica” i „Noćne ponikvice” bio sam vidno pobunjen – živio sam na čistom polju, đe se sve viđelo (Sivac, Kula). Beogradski i novosadski pisci su pisali intimistički, ili su prenosili iskustva velikih pisaca Evrope – Vasko Popa, Miodrag Pavlović, Stevan Raičković, Ljubomir Simović, i nije čudo što mi je u jednom susretu Nikola Drenovac, jedan od istaknutih beogradskih pjesnika, rekao: „Tebe u Beogradu poznaju koliko i Šekspira!” Ta moja pobuna ih je privukla, a ja se nikada pohvalama nijesam zanosio!

Ta pobuna me prati i danas, čak u širim srazmjerama. Što nam se sve desilo poslije Titove smrti. Samo promislimo o posljednjih trideset godina kakav se pakao razvijao kod nas i u svijetu, i još se dešava. Crnogorska sudbina kroz vjekove bila je strašna, strašna je i danas! Pazite ko nam sudi – velikosrpske protuve kuvanog mozga, bezumni ljudi, koji javno pljuju na čestitu Crnu Goru i njene heroje, kakvih nije bilo ni u antičkim vremenima Grčke i Rima!

A svijet, a vasiona! Vidite li nove teške i zloslutne seobe, vidite li nove pogrome, ratove, epidemije, gladi, vidite li pohlepu ljudi da „podvlaste” mjesec, dotične zvijezde, prekriju tamom Sunce, da promijene zakone svijeta, otruju rijeke i okeane… Čovjek zaista štiti zemlju rušeći je! Neograničeno uzima njeno blago, budi vulkane, truje životinje, prenaseljava zemlju, kvari svoj duh i dušu, oplakuje svoje biće, bjesni – tome je posvećen cio profit… Zanemaruje veliki dio plodne zemlje, ona mu vraća otporom, divljinom. Juri u zadimljene gradove – čestite seoske kuće padaju. Hoće da nečisto živi, i „uživa”. To je ideal velikog dijela „civilizacije”. A diže glavu, čemu, dokle… Đe je „prosvješčenije”, ljudskost!

 

Crnogorci su imali svoje univerzitete u svojim domovima, plemenima, državi

 

Veliki ste znalac i poštovalac crnogorskog jezika i književnosti. Da li ste zadovoljni sa njegovom aktuelnom recepcijom?

Vulanović: Crnogorci su imali jedinstvenu katedru jezika i duhovnosti. Oni nijesu imali vjekovima klasnih stega – feudalizma, kapitalizma… Slobodno su se razvijali. Imali su svoje univerzitete u svojim domovima, plemenima, državi. Tu su sticali svoj pogled na svijet, koji je bio veličanstven, univerzalan, koji ih je dizao u sretne ljude. Svi putopisci su to viđeli, a bilo ih je mnogo. Najljepšu pjesmu o Crnoj Gori napisao je engleski kraljevski pjesnik Tenison. Gledston, takođe Englez, velika politička i ljudska ličnost devetnaestog vijeka, dizao je Crnogorce u zvijezde. Za Crnogorce su znali Volter, Puškin, Vazov. Svako ih je nosio u srcu, jer su bili čovječni iznad svega. Antički Grci, a nad Grcima. Grčka je bila robovlasnička zemlja, Crnogorci su bili jednaki, od najvećega do najmanjega. Svi su mogli prisustvovati i raspravljati u Opštecrnogrskom zboru. Svi mudrovati i suditi. Svi se ponositi i radovati!

 

Njegoševa poezija me pratila a rado sam čitaoi Hajdegerove eseje

 

U pjesmi „BOŽIĆNI PSALM” pitate se: „Zašto si me u svijet izveo, Gospode,/ ako mi ne daš mir i tišinu,/ ako mi ne daš blagoslov”, a u pjesmi „Na čistini” konstatujete: „Bačen sam na zemlju, napućen na otimanje/ kao spasenje unaprijed izgubljeno.” Prepoznajući u ovim stihovima i Njegoševski i Hajdgerovski fundamentalni stav njihovih ontološki najdublje upitanih egzistencijalističkih filozofija, pitam Vas da li smo svjesni i savremene i svevremene, ali ne mitomanske već stvaralačke, evropske i svjetske veličine Njegoševe filozofije i crnogorskog pogleda na svijet u cjelini?

Vulanović: Mene su skoro neizdrživo potresali oni vrtlozi opake ludosti prije i poslije 1990-te godine, kada su rušeni ideali bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, koja je bila razultat velike Narodnooslobodilačke borbe. Zaprepastila me ona pomama, sijanje nečasnih ideja, urlanje srpskog nacionalizma. Bunio sam se, pisao u najvažnijim opozicionim publikacijama – „Našoj borbi”, „Monitoru”, „Sarajevskoj nedjelji” i drugima. Radio sam u Skupštini Republike Crne Gore, kao lektor-redaktor. Svi su me ostavili! Bio sam već dobio i Trinaestojulsku nagradu. Izbacili su me iz kolektiva kao krpu. Dali mi penziju čistačice – čast čistačicama! Moju traumu teško je opisati. Označio sam je u nekim publicističkim tekstovima i u mnogim književnim fragmentima.

Njegoševa poezija me pratila, pisao i sam o tom nenadmašnom pjesniku, kojega nijesu mnogi shvatili ni slijedili njegovu misao. Rado sam čitao i Hajdegerove eseje, tog velikog evropskog intelektualca, kojega je dostojanstveno tumačio profesor novosadskog Filozofskog fakulteta Sreten Marić, koji je takođe bio visoki intelektualac i veliki čovjek.

 

Poezija će jedina opstati

 

U pjesmi „SUNOVRAT” kažete: „Vrijeme sumorno, teško, prijepotopsko. Škripe oluje,/ kiša je štropot krvi…/Čovjek nema nikakvu vrijednost/… Oteto je pramenje misli/ kojima se biće liječi.” Kao da ste čitali i mnoge i sadašnje i buduće događaje u svijetu. Kuda ide civilizacija i da li poezija ima svoje mjesto u neizvjesnoj i protivurječnoj, globalizovanoj i sve zahuktalijoj savremenoj stvarnosti svijeta?

Vulanović: Kriza civilizacije u svijetu jako me doticala i prožimala. Morao sam to viđeti. Istaknuti pisci Evrope su odavno ośetili i reagovali – Viktor Igo, Marks, Engels, Gete, Njegoš, kasnije Kafka, Kami, Bulgakov, veliki njemački filozofi, Umberto Eko, i mnogi do naših dana. Mnogi filozofi su prebacili pažnju sa krize društva, na jezik, i tako tumačili svijet. Mislim, u našem vremenu da je haos dospio do vrhunca – nema onih koji se usuđuju da tumače duhovni nered, društvenu zbilju – sve se svelo na „neoliberalne” igre za profit, đe nema ljudskosti. Nema nade za humani napredak, ako se nekako (iznenada) ne pojavi neko svjetlo na horizontu. Revolucije su propale. Ono što se dešavalo u Libiji, Egiptu, to su bezočnosti – gungula rulje.

Tu poezija ne može ništa. Poeziju niko ne čuje. Poezija je bačena u blato! Ali to ne znači da će poezija nestati – ona će jedina opstati nakon svega, kao što je opstala Biblija, poezija Homera, Dantea, Njegoša.

 

U Vojvodini imamo jak pokret nacionalnih Crnogoraca

 

Živjeli ste, obrazovali se i radili u Vojvodini duže vrijeme. Kako ocjenjujte značaj rasijanja za očuvanje i afirmaciju crnogorskog identiteta?

Vulanović: Živio sam dugo u Vojvodini. Doba kolonizacije je bilo teško. Bila je siromaština. Ko nije mogao da se snađe, da uzme dobre kuće, ko nije imao radne snage u zadrugama, bio je na goloj poljani. Vojvodina je geografski potpuna suprotnost Crnoj Gori. Beskrajna ravna zemlja, osim malih brežuljaka Telečke „visoravni”, kojima sam rado lutao i očekivao da ću naići na „kraj svijeta”, kojega nije bilo.

Sama kolonizacija Crnogoraca, ispostavilo se, bila je pogrešna. Možda je od nekoga (znam od koga) bila i režirana. Treba se śetiti riječi velikog Gojka Garčevića koji je na skupu u Dragovoljićima, pri agitaciji za kolonizaciju, rekao i ovo: „Mi znamo da vi koji odlazite, volite Crnu Goru, a oni koji ostaju da je ne vole”! Danas imamo u Vojvodini jak pokret nacionalnih Crnogoraca! U Crnoj Gori imamo mnogo onih koji bi se rado otarasili slobodne i nezavisne Crne Gore, i drugim je dali u ruke! Mnoga iseljavanja, rasijanja Crnogoraca, ne samo ona u Vojvodinu, bila su na štetu Crne Gore, na štetu njene vitalnosti, istorije.

 

Književnost za đecu i mlade smatram veoma značajnom

 

Veoma uspješno bavite se i književnošću za đecu. Kako vidite situaciju na ovom izuzetno ośetljivom umjetničko-edukativno-prosvjetno-naučno-identitetskom stvaralačkom planu?

Vulanović: Književnost za đecu i mlade smatram veoma značajnom. Ona treba da podučava đecu, ne samo da ih zabavlja. U vrijeme moga pedagoškoga rada u školama, počeo je da se širi jak pokret da književnost za učenike treba da bude, skoro isključivo šaljiva, vesela, anegdotska literatura – treba đecu zasmijavati, nasmijavati, a malo što drugo. Pisci za đecu su se brzo preorijentisali na takvu literaturu, i ubrzo postali pravi zabavljači. Pisali su se i ovakvi stihovi: „Idemo u Afriku da sadimo papriku” ili „Lovimo patke odavde do Kamčatke”. Ja sam držao da umjesto neodgovornog urnebesa učenike treba okretati njima samima, životu, prirodi, ljepoti. Pokušao sam da pišem takvu poeziju za mlade, i pišem je. Ne potcjenjujem đečji intelekt, moralnost, odgovornost, ozbiljnost, ali i veselost, optimizam. To je moj kredo u poeziji za mlade.

 

Đački listovi podstiču emotivni i intelektualni razvoj učenika

 

Već nekoliko godina u „Prosvjetnom radu” veoma uspješno postoji stalni informativno-prosvjetno-literarni dodatak „Đečiji svijet”. Što mislite o projektu prerastanja dodatka u poseban list za đake uzrasta od petog do devetog razreda na jotovanoj verziji crnogorskog književnog jezika koji je u toku?

Vulanović: Mislim da narodi–nacije nikada neće biti prevaziđeni, da će trajati, živjeti, konsolidovati svijet na najbolji mogući način. Mislim da su narodi velike pozitivne porodice, koje daju egzistencijalne vrijednosti: privredu, jezik, nauku, iskustvene iskorake, životnu filozofiju, sve ono što narode i čovječanstvo čini nezadrživim hodom i napretkom kroz vrijeme. Ono što muti taj stvaralački hod, veliko je svjetsko zlo, koje se mora na svaki način izbjegavati, a uzrok mu je neograničena gramzivost, destrukcija, pohlepa, što oduvijek, pa i danas, plavi svijet.

Crna Gora se oduvijek nalazila u žarištu, u kojem je i danas. Samo hrabro pregalaštvo crnogorskog naroda održavalo je Crnu Goru na svjetskom viđelu. Da bi Crna Gora egzistirala kao srećna zemlja, u budućem vremenu, mora se posvetiti puna pažnja onome što jednu zemlju čini prosperitetnom i vrijednom. U to spada i vaspitanje i obrazovanje mladih generacija – da se društvo ne bi dehumanizovalo, već svestrano napredovalo. Tome doprinosi smišljena nastava u školskom sistemu, ali i slobodne aktivnosti učenika i nastavnog osoblja, u što spadaju đački listovi po školama, o čemu ne treba diskutovati i gušiti ih. Takvi listovi podstiču emotivni i intelektualni razvoj učenika. U tom smislu, čak i neki fakulteti u Crnoj Gori su mrtvo more – ne isturaju vrsne pisce, naučnike, stručnjake…

 

Usmjereno vaspitanje uslovljava čovjeka u svakom pogledu

 

Radili ste u prosvjeti dugo godina. Da li smo po Vašem mišljenju dovoljno svjesni njegovog značaja za ukupni društveni prosperitet, i duhovni i materijalni?

Vulanović: Mlade naraštaje ne smijemo ostaviti samo njima, njihovom samoizboru, lutanjima. U formiranju čovjeka, u zdravim sredinama, skoro se ništa nije promijenilo vjekovima. Čovjek izlazi iz kuće (porodice), škole, iz društvene realnosti. Svaki se čovjek rađa jedanput! Ulazi u nepoznati svijet! Kakav će biti zavisi od vaspitanja, obrazovanja njegove ličnosti. Psiholozima je poznat slučaj kako je u Indiji vučica ukrala malo dijete i odnijela ga u šumu. Tamo ga je odgajala kako je „umjela”! (Po ovoj priči ona legenda o rimskim dječacima i vučici, koja ih je podojila, može biti istinita!). Dijete je nađeno poslije više godina, neoformljeno ljudskim osobinama, već divljinom! Nije znalo da govori, da normalno hoda, čak su mu bili izrasli očnjaci (zubi) jaki i dugi kao u vuka! Što čine uslovi života! Usmjereno vaspitanje uslovljava čovjeka u svakom pogledu! Kazaću vam jednu anegdotu o sebi: Moja majka je bila priučena šnajderica. Jednom prilikom sašila je komad odjeće ne baš bližoj komšinici, plemenitoj Miluši Gavrilovoj. Pozvala me i rekla: „Na, ponesi ovo Miluši Gavrilovoj”. Uzeo sam zamotuljak i pošao Prljicom, Marinim zgradama, ispod Vranjena krša, izišao navrh Zagorka, đe je bila Gavrilova kuća, kod prastarog guvna. Zakucao sam na vrata. Pojavila se Miluša, poljubila me i uzela zamotuljak. Brzo se vratila noseći kocku šećera! Nećkao sam se dugo! Ova dobra žena opet me poljubila moleći me da uzmem iz njene ruke taj mali dar. Uzeo sam kocku šećera između dva prsta i odnio je kući pažljivo, istim puteljima kojima sam došao. Majci sam veselo rekao: „Evo, Miluša mi dala cukra” i stavio majci dar na dlan. Znao sam da bih ośećao veliki stid da sam tu bijelu kocku šećera pojeo sam usput. I sada mislim da me taj princip iskrenosti pratio čitav život, naučen u rodnoj kući!

 

Crna Gora je bila evropska prije Evrope

 

Ušli smo u proces evropeizacije čitave države. Čini li Vam se da često ne znamo, ne umijemo ili ne želimo da u tom svjetlu na pravi i suštinski način valorizujemo i svijetu prikažemo naše ogromno istorijsko duhovno, jezičko, kulturno, filozofsko, etičko, identitetsko blago na kojemu su nam zaviđeli i kojemu su se divili i najveći svjetski umovi i duhovi?

Vulanović: Mislim da je Crna Gora bila evropska prije Evrope. Putopisci su zabilježili da je strancu bilo slobodnije u Crnoj Gori nego u ma kojoj evropskoj prijestonici! Crnogorci su kroz vjekove čuvali najviše moralne ideale: ljudskost, poštenje, vjernost, odanost, zadatu riječ, solidarnost, ono što se danas sve više gubi. Žao mi je što je Evropa u ovom vremenu prema Crnoj Gori toliko nepovjerljiva. Traži toliko stvari da Crna Gora potvrdi svoju zrelost, svoju gotovost da uđe u društvo civilizovanih naroda. Evropa ne poznaje Crnu Goru, misli pogrešno o njoj. Ona ne zna što je Njegoš, prosvijećeni crnogorski gospodar, rekao u Napulju, a Ljubomir Nenadović, najveći srpski putopisac, zapisao 1851. godine: „O Evropa, Evropa! Ona mrtvu tursku ruku drži pod našom gušom!” Ovaj prijekor Evropi i danas važi, jer ta Evropa skoro sto godina, drži jednu drugu ruku, mnogo goru i smrtonosniju od one „turske ruke” pod gušom Crne Gore! Mnogo opakiju, podliju, krvožedniju. Znam što je tome uzrok! Vjeroispovijest ovog naroda! Stare crnogorske države, Duklja, Zeta, bile su katoličke, njihove kraljeve potvrđivao je rimski Papa, i bile su dio Evrope, prije hiljadu godina. Umiješala se prije 800 godina ova ista ruka koja i danas davi Crnu Goru, protjerala katoličanstvo, uvela nasilno, primitivno pravoslavlje, religiju vradžbina (riječ Lava Nikolajeviča Tolstoja), čija je glavna vjera „blagoutrobije”!

Evropa ne poznaje besprimjernu religijsku i nacionalnu toleranciju crnogorsku, toleranciju crnogorskog naroda. Ne zna djelo najmudrijeg i najčestitijeg crnogorskog Gospodara i vladike Petra I Petrovića (1747–1830), koji je svesrdno prihvatao evropske vrijednosti svoga vremena, koji je za svog i državnog sekretara imao prosvijećenog katoličkog opata Dolčija, kojega se morao odreći. Petar I se borio protivu primitivne ruske crkve, protiv koje se borio i prvi prosvijećeni ruski car Petar Veliki, a kasnije najveći ruski duh i pisac svjetskog glasa Lav Nikolajevič Tolstoj, kojega je ruska crkva anatemisala i izbacila iz svojih redova!

 

Najveći civilizacijski uticaj u Crnoj Gori, u najtežim njenim danima, ostvario je Crnogorski PEN centar

 

Veoma ste decenijama angažovani u više crnogorskih nacionalnih asocijacija koje su presudno doprinijele kako bi vladika Vasilije rekao izlasku „naše zemlje u svijet.” Kakvo je Vaše iskustvo koje nosite iz ovih višedecenijskih aktivnosti?

Vulanović: Najveći civilizacijski uticaj u Crnoj Gori, u najtežim njenim danima, početkom devedesetih prošlog vijeka, ostvario je Crnogorski PEN centar, kao dio Svjetskog centra. Njega je znalački i hrabro više godina vodio nenadmašni humanista, prvoborac Revolucije, Pavle Mijović. U teškom vremenu dizao je visoko zastave intelekta, slobode, razuma, bratstva među narodima. PEN je svoje poruke, živu misao crnogorskog naroda, vjekovne čestite težnje, uporno širio po svim kontinentima. Pavle je skromno sahranjen u vječnoj kući svoje sestre, u selu Brijege, u Crmnici. Država Crna Gora mu nije podigla spomenik, a trebalo je, na najljepšem mjestu Cetinja. Veća aktivnost crnogorskog PENA-a danas je najpotrebnija.

 

Veliki je otpor napretku Crne Gore

 

Redovni ste član DANU i to od njenog osnivanja. Što mislite o njenom današnjem društvenom statusu i o usvojenom Zakonu o integraciji DANU i CANU koji se ne sprovodi?

Vulanović: DANU je svojim osnivanjem okupila u svoje redove najistaknutije književne, umjetničke i naučne snage Crne Gore. Ja sam se ponosio tim veličanstvenim ljudima i stvaraocima, koji su bili zaobiđeni u onom teškom vremenu, koje nije šćelo da vidi Crnu Goru kao civilizovanu i demokratsku državu. DANU ni danas nema pravedan tretman, mada se vlast u tom pravcu trudi. Veliki je otpor napretku Crne Gore onih koji uvode tuđe interese u prostore koji legitimno pripadaju samo narodima ove zemlje. Glavni protagonisti te težnje su prosrpske političke partije, Srpska pravoslavna crkva i možda CANU, druga akademija u Crnoj Gori, koju država materijalno potpomaže, dok DANU gleda kroz maglu!

 

Enciklopedija Crne Gore je danas prioritetni interes ove države

 

Zašto Crnogorci još nemaju svoju nacionalnu i državnu Enciklopediju? Treba li formirati po Vama Leksikografski zavod kao matičnu instituciju za rad na crnogorskoj Enciklopediji i na svim drugim potrebnim tekućim i periodičnim leksikografskim publikacijama?

Vulanović: Crna Gora još nema svoju nacionalnu Enciklopediju, a nasušna je potreba za njom. CANU je morala ostvariti tu Knjigu ali ona ne pripada njenom interesu! CANU je u mnogome parazitska institucija u Crnoj Gori! Ona gricka narodna dobra, za čiju dušu! Nije joj valjda cilj obrušavanje vjekovne države Crne Gore!

Enciklopedija Crne Gore je danas prioritetni interes ove države. Ona se mora napisati, makar je pisao ili planirao pojedinac! Objektivna Enciklopedija Crne Gore je urgentna potreba! Taj posao se ne smije odlagati, po cijenu administrativne prinude!

 

Sveti Petar Cetinjski, najumniji i najhumaniji crnogorski mitropolit

 

Civilizacijska i identitetska, kulturna i prosvjetiteljska, emancipatorska, kosmopolitska i humanistička uloga religije je izuzetno značajna. Kako vidite situaciju u našoj zemlji u ovom pogledu?

Vulanović: Srpska „pravoslavna” crkva je rak rana ove zemlje. Ona nema prirodnu logiku postojanja u Crnoj Gori. To je nasilna organizacija, okupatorska sila u Crnoj Gori. Njen mitropolit se svemu u Crnoj Gori ruga. Svemu! Veličanstvenoj istoriji, plemenitom a često „Bezumnom” narodu, koji je podnosio svete žrtve. Pljuje u oči njenom časnom hodu kroz vrijeme! Ruga se Petru I, Svetom Petru Cetinjskom, najumnijem i najhumanijem crnogorskom mitropolitu, koji je svojim poslanicama ispisao Peto Hristovo jevanđelje! Kada bi progovorio, Petar I bi o ovoj ličnosti rekao teže riječi od onih koje je izgovorio o Avakumu, Amfilohiju iz svog vremena, koji je došao u Crnu Goru da muti crnogorski narod, a došao je iz Srbije kao i Amfilohije. Za Amfilohija rekao bi Sveti Petar Cetinjski, kad bi progovorio: „Ćerajte toga kalaša iz naše zemlje, koji je došao iz svoga tamnog vilaeta da vas pomuti i satre, obesčasti, da vas nema među plemenitim narodima. Taj prlja i otima hramove našeg naroda, koji je s mukom vadio najbolje kamenje da mu zidanje bude sveto i vječno. A on danas iz njih propovijeda zlo i pomamu. Ćerajte iz naše zemlje toga kalaša, i neka ga sila božja porazi i njegov dom ostane pust…

 

Novu seriju „Prosvjetnog rada” pratim sa najvećim zadovoljstvom

 

Dugogodišnji ste saradnik „Prosvjetnog rada”. Kako vidite njegovu ulogu u crnogorskom prosvjetnom, kulturnom i naučnom životu?

Vulanović: U toku rada u školama, a i van njega, pratio sam prosvjetne listove i nalazio u njima dobre napise, upute za odrasle i za učenike. Moram reći, da novu seriju „Prosvjetnog rada”, lista crnogorskog školstva, pratim sa najvećim zadovoljstvom. Moje mišljenje je da je to najbolji list ove vrste koji sam do danas imao u rukama. Vrlo stručno uređen, kompleksan, redaktorski i grafički bez greške. Prosto je zadovoljstvo čitati ga. Jedino je glasilo u Crnoj Gori koje doslovno primjenjuje norme savremenog crnogorskog jezika. Čudno je koliko drugi, naročito dnevni listovi, u Crnoj Gori od crnogorskog jezika, prosto bježe! Takav jezik se ne čuje ni u medijima, ni u Skupštini Crne Gore! Niti u jeziku „javnih” ličnosti u našoj sredini! Treba napisati ili reći dva puta đed, treći put će se samo nametnuti i viđeti da je đed mnogo prirodnije od djed ili deda. O široj leksici u tom smislu da i ne govorimo!