Ove Đilasove i proročki i zlokobno odzvanjajuće misli – a naročito sljedeća: ’’Njegoševa Istraga nije prva ni kod nas, ni u svijetu, a teško da će biti posljednja’’! – kao da čine ’objašnjivim’’ i ’’shvatljivim’’, ’’odobrenim’’ i ’’prihvatljivim’’, čak i u praksi moguće i stvarne!? iste takve i slične akcije kao što su, povodom Njegoša istaknute,  različite ’’Istrage’’. No, one nijesu, dakako, više teorijskog i literarno-umjetničkog karaktera, već stvarne i krvave. I ko bi uostalom mogao da vrši i izvrši procjenu i ocjenu da li se radi ili ne radi u tim svim slučajevima o ’’odbrani’’ bilo koga – naroda, zajednice, države, kolektiva, društva, pojedinca – od zla zlom?! Takva arbitrarnost ma u ime čega se legitimisala, pa i u ime tobožnje odbrane i borbe, otpora i golog opstanka protiv pretpostavljenih zlih Drugih, i ma kojim uslovima i nužnostima se pravdala (ratnim, revolucionarnim, vjerskim, nacionalno-etničkim...), može biti, jer zapravo to i jeste, samo i jedino, isključivo dakle – zločin, magnum krimen. Prenositi višestoljetnu dukljansko-zetsko-crnogorsko-njegoševsku uistinu istinsku krvavu stvarnost borbe i odbrane najelementarnijeg fizičkog narodnog (etničkog, vjerskog, slobodarskog, nezavisnog, nacionalnog, kulturnog) opstanka od zla zlom, pri čemu dakako u tim i takvim istorijskim uslovima tu nije moglo biti nikakvog zločinstva (niti je ikada borba bila usmjerena protiv neke posebne vjere kao takve, već isključivo ako je bila zloupotrijebljena kao nečovječno i neetičko sredstvo u funkciji oružane imperijalne i porobljivačko-okupatorske sile), u novim, savremenim vremenima i okolnostima, pri čemu bi nesumnjivo mogla biti pomilovana, amnestirana i prihvaćena i jedna Srebrenica!? (što se uostalom i desilo i dešava) – takva praksa nije ništa drugo do činjenje novog zla i priprema za kat-tad novu spiralu beskonačnosti zla i zločinstva kao takvih. Još je Marko Miljanov kao vrhunski etičar crnogorskog filozofskog pogleda na svijet prekinuo jednu takvu zločinačku mogućnost i zloupotrebu mučne višestoljetne istorijske pozornice crnogorske i ukupne balkanske svojom veličanstvenom utopijskom i uistinu i zapadno-evropskom i svjetskom humanističkom porukom da se mora i zločinac etičkim i moralnim dobrim i dobrom prosvijetliti i tako odvratiti od činjenja zla i zločinstva! Poslije Marka Miljanova savremeni Crnogorac i svaki građanin Crne Gore svake nacije i vjere više nema moralnog i etičkog, kulturološkog i civilizacijskog, uporišta da se zlo činjenje pravda kao ’’ne-zločinačka’’ odbrana od zla kao takvog! Poslije Marka Miljanova savremeni Crnogorac i svaki građanin Crne Gore svake nacije i vjere više nema moralnog i etičkog, kulturološkog i civilizacijskog, uporišta da se prihvati nekadašnja višestoljetna činjenica da su ’’istrage obavljane i obavljaju se uvijek kad ne preostanu druga sredstva za ostvarenje ciljeva do gole sile, bilo da se to čini radi spasavanja svog ili osvajanja tuđeg svijeta.’’ Crna Gora i njeni građani svih nacija i vjera pokazali su u savremenosti i posebno u ratu devedesetih godina da su, ipak, nešto naučili iz svoje burne i krvave oslobodilačke epopeje. Uz, čini se, najmanju moguću cijenu, uglavnom su izbjegli ponavljanje višestoljetnje istorijske prakse i nužnosti da se od zla brani zlom. Kao da su slijedili i ’’čuli’’ Milovana Đilasa: ’’Zlo ne postoji kao takvo, nego kao ono što je moguće izbjeći.’’

Što se tiče direktnog Đilasovog pogleda na nacionalna shvatanja Njegoševa, Đilas je mijenjao svoja mišljenja o crnogorskoj naciji, tako da na kraju kod njega o njoj nije ostalo ’’ni kamena na kamenu’’![1]  To je baš čudnovato i enigmatično bez obzira na sve razloge, faktore i ’’naučne’’ i ’’istorijske’’ okolnosti koje se navode u prilog objašnjenjima takvih njegovih isključivih – i, kako bi on sam rekao povodom Njegoša, ’’tvrdih’’, ’odsječnih’’, ’’konačnih’’ i ’’apsolutnih’’ – stavova o tom pitanju, kao što je npr. ovaj: ’’Njegoš je Srbin, ali iz plemena. Najtačnije bi bilo reći: on je iz Katunske nahije, od Njeguša, Srbin od bratstva Petrovića – ovo posljednje naročito.’’[2] Ili ovaj: ''Emotivno i izrazom, a takođe i političkom praksom, Njegoš je nužno bio Crnogorac. Tradicijom, idejom, i ciljem, on je bio Srbin. Kod njega je uvijek bilo razlikovanja između Srbijanaca i Crnogoraca. Ali ono nije narodno, ili što bi se danas reklo – nacionalno. Nego su to, kao kasnije i za knjaza Danila, pa i kralja Nikolu, razlike u jednom te istom narodu – srpskom.''[3]

U odnosu na mitove o tome da su Crnogorci najveći zatočnici i nasljednici Kosovskog mita, da su poslije Kosovske bitke prebjegli i nastanili se u Crnu Goru itd., itd., Đilas navodi, suštinski i praktično, u svojim komentarima sasvim suprotne iskaze i činjenice. I to na osnovu prave i realne istorijske građe i kritičke i objektivne istoriografije, držeći se dakle nje (naravno onoliko koliko se do sada faktima osvijetlila daleka i mitska prošlost!), a ne mitova i mitskih pristupa. Dakle, na momente je potpuno svjestan mitskih sadržaja u crnogorskoj zbilji i naslijeđenom opštem, kolektivnom mišljenju. Spominje i mogućnost da su plemena crnogorska ’’neka mješavina između doseljenih Slovena i Ilira’’, da ’’su slična arbanaškim krvnim zajednicama – fisovima, najstarijem življu Balkanskog poluostrva’’ i da ’’korijeni Njegoševi sežu kroz pleme u slovensku i ilirsku mitsku prošlost’’. Ali, uprkos tome, neštedimice ispunjava sve stranice svoje knjige o Njegošu srpstvom, svesrpstvom i Srbima!? – i to na rezolutan i decidan način, dajući svojim formulacijama definitivan i konačan izgled i smisao, formu i sadržaj.

Crnogorska plemena se spominju svakako prije Kosovske bitke. To i Đilas uočava, a i ne samo to, pa piše: ’’Kao i u svakom plemenu, i kod Njeguša su trajale legende o porijeklu i rodonačelniku. Izvan njih nema nikakvog dokaza o vojvodi Njegošu, a da se Njeguši nijesu doselili u drugoj polovini 15. ili početkom 16. vijeka, dokazano je time što se već 1435. godine pominju u venecijanskim arhivama na mjestu na kome su, i to jačinom 400 kuća, kako je to utvrdio Ruvarac. Jireček drži da naziv  Njeguši potiče od osobnog imena: ’Njeguši od Njeguša (osnova njego – težiti, njegovati, upor. Njegomir, Njegoslav, Njegovan, Njegota).’ On navodi da ime Njeguš – Niegusz postoji u Poljskoj, a zabilježeno je i kod nas, istina podavno – u Hercegovini, 1740. godine, a i drugdje. Najprije će biti da su se Njeguši ranije i zvali Njegoši, pa se vremenom u narodnom govoru ono o pretvorilo u u. Vladika Vasilije u svojoj ’Istoriji o Černoj Gori’  Njeguše naziva Njegošima. Kako bilo, tek Vladika Rade je uzeo stariji i već upotrebljavani oblik – Njegoš, a ne onaj iz živog govora – Njeguš.

Ali, ne zna se kad i kako su postala crnogorska plemena koja se kao zajednice pominju od 14. vijeka, a i prije.

Ako se ona poimence ne pominju već od dolaska Slovena na Balkan – od 7. vijeka naovamo, ne znači da su nastala kasnije. Južni Sloveni su se doselili u plemenskim zajednicama, kasnije potisnutim i mahom razorenim feudalnim društvom i državom. Ako plemena crnogorska i nijesu neka mješavina između doseljenih Slovena i Ilira, ona su slična arbanaškim krvnim zajednicama[4] – fisovima[5], najstarijem življu Balkanskog poluostrva. Neće biti da su Njeguši od toga izuzetak – korijeni Njegoševi sežu kroz pleme u slovensku i ilirsku mitsku prošlost.’’[6]

Zapitajmo se sa kakvom su se, dakle, što s pravom kaže i što bi rekao Đilas, ’’njegoševskom mukom stvarale i naše srednjevjekovne države!’’ – Duklja Vojislavljevića, Zeta Balšića i Crna Gora Crnojevića! Ili kako reče knjaz i kralj Nikola da su duboki korijeni kraljevstvu Crne Gore i da sežu sve do Vojislavljevića. I što je u biti dukljanstvo, ideja crnogorsko etničko-narodno-nacionalna i državna i što su zapravo korijeni crnogorski i dukljansko-zetski nego upravo ovo o čemu Đilas piše?! I to na najčinjeničniji, najvjerodostojniji i najuvjerljiviji način! Čak uključujući i njegovo stalno pozivanje na ''odbranu srpskog imena i opstanka’’!?, jer se jasno i očigledno vidi da je to samo bezvrijedni i puki ideološki, mitski, dogmatski, lažni i idolopoklonički nanos, protiv kojega se Đilas zapravo borio i u svom životu i u djelu, ali ga nažalost (nažalost po njega, a ne po crnogorsko etničko, nacionalno i istorijsko biće, koje jeste to što jeste i bez kojega ni sam Đilas ne bi bio u krajnjem to što je postao!), u ravni direktne autorske, jezičke i teorijske formulacije, nije decidno iskazao, iako ga je u sadržaju svojih djela zapravo objasnio, osvijetlio i u suštini dao, dakle, i kada se radi o kritici velikosrpskog imperijalnog i asimilatorsko-porobljivačko-šovinističkog mita u odnosu na Crnu Goru i Crnogorce (zapravo u odnosu na njega samog, na Milovana Đilasa!?), čak iako toga nije bio do kraja, konačno i ''savršeno'' (samo)svjestan!, mada je, objektivno govoreći, i u odnosu na ovo pitanje prolazio razne faze, s obzirom da je htio-ne htio morao npr. prije Drugog svjetskog rata da slijedi nacionalnu politiku KPJ, koja je formulacijom o kritici velikosrpske buržoazije štitila i branila od imperijalne asimilacije i šovinističke prakse tzv. male narode u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, između ostalih naravno i Crnogorce. 

Sve ovo na najčistiji i najsadržajniji način objašnjava i osvjetljava mnogo što-šta u djelu Njegoševom. Osvjetljava pravu ljudsku, čovječnu, čojsku i slobodoljubivu, pravednu i humanu bit Njegoševog djela, onemogućujući njegovu savremenu klero-fašističku zloupotrebu, koja ide čak dotle da se Njegoš koristi kao potvrda i dokaz za ''plemenitost'' genocida prema drugim etničkim i vjerskim skupinama!? Osvjetljava i onaj ''krunski dokaz'' da je ''Njegoš Srbin'' pozivanjem na njegovu (pre)čestu upotrebu pojmova Srbin, srpstvo, Srbi... Osvjetljava i oslobađa nas da šematski i mehanički, nestvaralački i dogmatski!, u svakoj prilici i (ne)prilici!, insistiramo na nategnutoj tezi da je kod Njegoša srpstvo isključivo i apsolutno oznaka za vjersku, tj. za pravoslavnu upotrebu. Čak i ako je tako u mnogim slučajevima, i ova (jedno)strana interpretacija Njegoševog djela, bez ikakve potrebe, umnogome umanjuje i nipodaštava, reducira i čak i falsificira istorijsko i stvaralačko porijeklo, sadržaj, veličinu, motive, značaj, slobodoljubivost, etiku, filozofiju, epohalnost i genijalnost  ukupnog Njegoševog djela i pogleda na svijet.

Jer, teško je u potpunosti, apsolutno i sa objektivnom i savjesnom ubjedljivošću i uvjerljivošću!, prihvatiti tvrdnju da je za Njegoša srpstvo isključivo oznaka za vjersku, tj. za pravoslavnu upotrebu, iako to može tako i da izgleda, a često zaista i izgleda! Primamljivo i prihvatljivo. Ali, i kad se tako prihvata, a i ako jeste – barem dijelom je tako sigurno![7], uvijek je u pitanju nešto više od vjerskog pripadništva, odnosno od vjerskog obračuna i sukoba u konkretnom slučaju tzv. Istrage poturica. ''Nešto više'' upućuje na goli, fizički, najelementarniji narodni crnogorski opstanak, njegovu slobodu i nezavisnost, očuvanje identiteta, etničkog crnogorskog imena i vjere! Odveć je često u upotrebi kod Njegoša da bi se to na taj način moglo ''apsolvirati'', tj. kao obično vjersko pripadništvo, odnosno kao običan vjerski obračun u smislu gotovo svakodnevne zatucane, neprosvijećene, infantilne, necivilizovane, divljačke, isključive, nacionalističko-šovinističke, ksenofobične, klerikalne, modernim riječnikom rečeno klero-fašističke, vjerske netrpeljivosti i omraze.

                                      (Nastavlja se)