Istorija

Zoran Vulević

SVETOSAVSKA VLAST NAPALA CETINJE

Sep 07, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

 S mnogo gorčine, razočarenja, ali i ojačane potrebe da nastavimo borbu za Cetinje i Crnu Goru, pišem ovaj tekst. Proveo sam, sa nekolicinom prijatelja, subotu - do neđelje ujutru, na Dvorskom trgu. Pomenuću dvojicu od njih: Paja, Pavla Kadića, slobodno mogu reći jednog od najčasnijih ljudi i dokazanih patriota našeg grada i Dragana Danilovog Popovića, uglednog profesora koji se kad god je trebalo hrabro borio za istinu i pravdu, još od vremena kada je zajedno sa Pajom i mnogim drugim liberalima branio Crnu Goru od tadašnjeg DPS-a. Jačali smo svojom pričom optimizam da će ipak preovladati razum i da će  se ustoličenje nepomenika obaviti neđe drugo. Kao roditelji bili smo zabrinuti za članove naših porodica koji su bili na Belvederskim barikadama. Ovdje neizostavno moram pomenuti, s ogromnim poštovanjem i ljubavlju, našu brojnu braću Crnogorce iz svih krajeva Crne Gore koji su osvanuli sa nama na Dvorskom trgu.

 I tako dočekasmo zoru, krvavu, srećom ne kakva je mogla biti.

Svitalo je nad Dvorskim trgom i slobodarskim Cetinjem kada je otpočela zločinačka paljba. Ničim izazvana policija je počela da bača suzavac na nas demonstrante koji smo na nenasilni način protestvovali. Nastao je pakao. Zbog značajno otežanog kretanja, ubrzo sam se nadisao suzavca. Taman sam bio došao ispod tende jednog od kafića na trgu, kada je zapucalo. Komadi drveća, maltera, čega li sve ne, padali su oko nas. Pomislih da su zločinci počeli da na nas pucaju iz vatrenog oružja. Kasnije sam saznao da su to bile šok bombe kojima su nas gađali. Uz put, Njegoševom ulicom, viđeh ženu kako pada na trotoar oblivena krvlju. Srećom, pritrčaše joj u pomoć dvojica momaka koji je pridigoše. Nijesam znao što je sa mojom ćerkm koja je, takođe, bila na  Dvorskom trgu. Oko mene ljudi bježe, sklanjaju se u prolaze i u kuće. Dosta ih je, otrovanih suzavcem, popadalo na ulicu. Prosto ne mogu da vjerujem da se ovo događa.  Nestvarne scene nalik na one s ulica Jerusalima, Bejruta...U tom metežu čujem uzvike: „Vraćamo se na trg čim ovo prestane!“ „Crnogorce ne možete uplašiti, bando izdajnika!“ I pokušali smo da se vratimo nakon izvjesnog vremena, ali nove količine suzavaca, šok bombi, gumenih metaka, spriječiše nas u tome. Belvederski heroji, čuvši što se događa, krenuli su prema trgu. Suzavac je, kao gusta magla pritiskao naš grad. I sve kuće i stanovi bili su ispunjeni suzavcem. Trebalo je, valjda, pogušiti stanovnike Prijestonoga grada. Toliku mržnju, inspirisanu pizmom, pakošću i zavišću, nikada nijesam doživio. Ogroman  broj policajaca kao da je jedva čekao da neko s naše strane opali metak, da otpočne opšte ubijanje stanovnika ovog ponosnog grada. I dugo je tog dana Cetinje bilo pritisnuto velikim oblakom dima nastalog od ogromnih kolićina bačenog suzavca. Mnogi demonstranti bili su povrijeđeni, među njima i moj prijatelj Dragan Popović, koji je zadobio povredu glave.

      Ostarah, ali morbidniju, jeziviju scenu, nalih na neke iz priča Edgar Alan Poa, nijesam vidio od one kada nepomenici izlaze iz helihoptera uz pratnju do zuba naoružanih poilicajaca, zaklonjeni pancijer dekicama i trčeći grabe prema cetinjskom Manastiru. Izgledali su mi kao neka crna, naduvena zmijurina, kojoj boja pokazuje narav i njene namjere da sije zlo i krv đe se god pojavi. Ta zlokobna slika, sva u crno obojena, ostaće vječno svjedočanstvo i neprolazni dokaz karaktera i prirode okupatorske crkve Srbije, tog dokazanog pokretača svih zala nanesenih ovom regionu.

 Kako mogu mirno zaspati realizatori ovih zlodjela, predstavnici domaće, a u stvari tuđinske vlasti? Zar misle da im građani Cetinja ovo mogu zaboraviti? Zar vjeruju da  vrijeme može na to uticati? Može taman koliko kod majke koja je izgubila sina jedinca! Slobodarsko Cetinje je čvrsto ujedinjeno i odlučno da, zajedno sa svim drugim rodoljubima širom naše domovine,  odbrani svoj grad i Crnu Goru, od domaćih neprijatelja predvođenih crkvom druge države i klerofašistom koji se na čelu te države nalazi.

Svetosavski veleizdajnici nijesu pobijedili. Naprotiv, još su više homogenizovali i ojačali procrnogorske snage, građanske, sekularne, multietničke Crne Gore, da se ioš odlučnije, uporno i dostojanstveno odupru zlu koje ih je snašlo. I na kraju to zlo savladaju.

 Na tom putu,  herojsko i slobodarsko Cetinje izvojevalo je još jednu veoma važnu pobjedu!