U pjesmi “Očaj” takođe je prisutna intertekstualnost sa usmenom, epskom poezijom: “Dan osvanu a ja – Skadar. / Zle me sile / pretvorile / u gomile, / do temelja porušile. / Tri godine tako one / mene lome, / a ja više nisam kadar / da se zidam / i survavam / niz litice. // Gojkovice, / mlada Gojkovice...”. U ovoj pjesmi Vito koristi “ram” i “strukturu” epske narodne tradicije da bi – upoređujući i identifikujući se sa zlom, ukletom i tragičnom sudbinom crnogorske mitsko-istorijske figure epskog Skadra – dao, ispjevao, opjevao, naslikao, freskooslikao, ikonopisao svoj poetski i ljudski portret, svoja nadanja i maštanja, svoja očajanja i svoje tuge, svoj zao udes, svoje “zle sile” koje su ga držale u šah-mat poziciji ne dajući mu nikada i niđe da se konačno i potpuno opredijeli između “ILI-ILI”, između života i(li) smrti, između spasa i(li) propasti (propasti u svakom slučaju, jer smrt natkriljuje sve). Vitovim “zlim silama” kao njegovi čitaoci i njegova prva, najzavičajnija i najprioritetnija, etnička, etička! i nacionalna, kulturna i duhovna sredina, moramo biti zahvalni – svoju pak zahvalnost svom krvavom životnom, sudbinski i usudno izabranom, pečatu, proizišlom iz njegove neuporedive i visoko živuće i visoko misleće etičke i ukupne duhovne ljudske pozicije, Vito je izrazio svojim pjesmama – jer su nam podarile kroz posredništvo i medij pjesnikovog lirskog subjekta izvanredne primjere umjetničke poezije. Nijesu ovo stvari nikakve formalnosti, nikakve konvencije i nikakvog podrazumijevanja, stvar je ovo ozbiljne i velike odgovornosti književne kritike i jedne duhovne i kulturne sredine da se može voditi dijalog sa poezijom Vitomira Vita Nikolića na onom nivou na kojemu je ona bila i ka kome je po svom biću stremila, sluteći i iskazujući do najvišeg stepena najdublje biće čovjeka kao takvog, ali i najdublje biće crnogorskog i naravno šireg južnoslovenskog, balkanskog i levantskog prostora i identiteta.

“Gojkovica, mlada Gojkovica” bi možda mogla kao simbol žene i ljubavi – pa čak i kao tek naslućena i sva samo u obrisima i maglovitim, idealnim, čežnjivim i utopijskim snovidajnim konturama “ona, daleka” – da učini da pjesnik “svoje odviknuto lice” ponovo “razvuče(m) u neki osmijeh davno zaboravljen.” No, u pjesmi “Pjesma” čitamo: “Na drum palo nebo malaksalo...”. Kada se i to desi, da na drum kao simbolu kakvog-takvog (da li i jedino mogućeg smislenog i održivog!?) ljudskog trajanja – iluzije i varke o, ipak, dakle, nekoj svrsi življenja koja će donijeti (ne)uhvatljivost i (ne)izvjesnost daljine (koja uvijek izmiče i udaljuje se kao horizont morske pučine mameći i izazivajući na sve dalje i dalje, beskonačne i beskrajne daljine i avanture putovanja i izgnanstva), a s njom i nadanje, budućnost, svakako putovanje kao neizbježnu pretpostavku relativno blagotvorne (privremene i povremene, ali ne i apsolutne i konačne, savršene i završne, cjelovite i oslobađajuće!) promjene, susrete možda i s ženom i ljubavlju – padne “nebo malaksalo”, tad je kraj svakoj nadi i utopijskoj čežnji za boljim i svjetlijim životom i svijetom. Kada nebo – nebo, koje jedino može dati i daje pjesniku snagu i nadu da izdrži i da traje, nebo kao iskonski, praroditeljski, pračovječanski, zaumni fetus obećanja “dobrih vibracija” (o kojima je pjevao roker Jura Stublić a Vitovi stihovi, ne zaboravimo i istaknimo još jednom, nijesu daleko od dobrih tekstova šansone i roka, naprotiv!), nebo kao paradigma praktično posljednje pjesnikove, testamentarne, želje “da se vrati(m) u naručje neba” – i priroda kao simboli, dakle, iskonskog kosmičkog i ontološkog zavičaja i doma napuste čovjeka i od njegovog saveznika postanu prepreka, zao udes na drumu i drumovanju kao osnovnom simbolu, vidu i načinu njegove egzistencije i borbe za opstankom i ljudskijim, plemenitijim licem, dalje se onda nema više đe ići i zato dolazi do konačne, definitivne i nepobitne presude, činjenice i ad-akta istine: “Ne može se dalje, Vitomire, / I do sad se s mukom bitisalo, Umiri se, veliki nemire, / Svako te je nadanje izdalo”. (Iz pjesme “Pjesma”)

                                           Nastavlja se