Čujmo na kraju ovom i ovako tragičnom i konačnom stanju “bezdušja” odgovarajuću i supripadnu žalopojku Vitovog lirskog subjekta a opet muški, viteški i krik muža (“stare” riječi!) kojim se pokušava utopijski nadomjestiti ontološka “praznina” i “rupa” bića (bitka): “Da je otkud kap kuraži / one stare / pa da kane i osnaži / malo barem. / Da riječi posustale / usprave se / da se vinu / u visinu / - uvrh pjesme” (Iz pjesme bez naslova). “Kuraž” o kojoj u ovoj pjesmi pjeva lirski subjekt sigurno bi “pelcovao”, nadjačao, nadmašio i poništio onaj “kukavičluk” sa “raskršća” i omogućio zdrav i snažan, u svakom slučaju, odsudan i stvaran, konačan i definitivan izbor “ILI-ILI”, između života i smrti. Blaženost Pjesme prelila bi se i na blaženost onoga (pjesnika, odnosno njegovog lirskog subjekta) koji donosi odluku o životu i(li) smrti, odnosno na onoga koji, u ovom slučaju tj. u ovoj poeziji (ne)odlučuje! da živi ili da umre punoćom svog bića. “Uvrh pjesme” – to znači Uvrh života i(li) Uvrh smrti!

Krklečeva “kap čistoga života” i Vitova kap čistoga života, odnosno “život / – kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku” ili “kap kuraži / one stare” – to je isto, to je “ILI-ILI”, hrabrost i kuraž da se pjesnik, odnosno njegov lirski subjekt, konačno opredijeli za pjevanje – za jednu “kap čistoga života”, za “kap žive na dlanu” – koje može biti i(li) za život i(li) za smrt. U slučaju Vitovog lirskog subjekta to se nije zbilo. Pjesnik je ostao vječno rastrzan i na sredokraći “ILI-ILI” između “blaženih samoubica i dobrovoljnih davaoca krvi”, između života i smrti, nemajući snage i moći, bez makar jedne “kap(i) kuraži / one stare” – ostajući tako svjesno bez sopstvene blaženosti: “Blažen ko ima hrabrosti za jedno ili drugo ILI” – da donese definitivnu odluku i prikloni se punoj smrti ili punom životu.

Ljubavna poezija prvoga reda

Vitov lirski subjekat izlazi na svijetli i crni “bijeli drum” života i smrti u istom takvom “bijelom svijetu” i kaže sudbini, Bogu, prirodi ili već kome to pripada: to sam ja, tragični čovjek, tu sam đe sam, na tragičnoj Zemlji (na kojoj, kako piše Andrić u “Eseju o Goji”, po kazni dospjeva čovjek da kao duhovno biće ispašta i zlopati se u za njega nepodobnom i neprijateljskom materijalnom i beznadnom okruženju i prostoru), i znam da spasa mi nema i da će mi biti još teže (ako može biti!), ali se ja predajem Pjesmi čitavim svojim bićem (Ralf Valdo Emerson: “Čak i u blatu i u otpadu nešto uvijek, uvijek pjeva.”) – samo zahvaljujući tome što ni život ni smrt nijesam mogao primiti svom punoćom svoga bića i što sam bio nesposoban za “ILI-ILI” jer sam bio duboko bolno samosvjestan njihovih tragičnih dubina i visina, tih bezgraničnih amplituda što svakodnevno mrve i uništavaju čovjeka bez ikakvog obzira, žalosti i ośećanja – i to kakvoj i kojoj Pjesmi! Pjesmi koja sve osvjetljava i zamračuje, sve gradi i razara, sve voli i mrzi, sve otvara i zatvara, sve objelodanjuje i uništava: i onu posljednju nadu, iluziju, varku, utjehu i privid koji Život znače i koji Smrt znače! Da bi opet sve krenulo u novi krug i u novi vječni ciklus!

Sva Vitova poezija je ljubavna poezija prvoga reda: “Neka me ne bude kad budem prestao da volim / jer tada od mene ne bi ostalo ništa / - možda samo ugarak neki goli / od čitavog ovog velikog ognjišta.” (Pjesma “Neka me ne bude”). Ne samo, dakle, ona u užem smislu, već bukvalno sva. (I jedan drugi slavni nikšićanin, Miladin Šobić, “pjesmom priča(m) život svoj” i pjeva posve slično Vitu: “... Rasut u komade / Vezan samo pjesmom / Sebi i životu / Tražim smisao i lijek”... // Sa mukom pod rukom / Tražim nadu u padu / A gađa me aplauz / Gađa me smijeh // Ponekad mislim na ono vrijeme / Svi računi kad se svode / I kad sunce mirno zaspi / Kad presahnu moje vode // Tad ću morat’ i ja stati / Možda i ja u kafani / Uzalud ću pjesmom zvati / Da se vrate ovi dani ...”, Iz pjesme “Od druga do druga”; “Kad klonem snagom / I kad me god nanese put / Svratiću tebi / Jer ja do tebi nemam kud // Vidiš li gdje smo / Vidiš li kud je poš’o svijet / ... //...ti me čekaj, / Nek’ tvoja ljubav bude moj dom / Svratiću tebi, / Jer ja do tebi nemam kom’ // Vidiš li gdje sam, / Vodi me pjesma, ukleti trag / U oku lađa, / Jedra od pruća, / Pred njima vezan za kormilom crni vrag // Što i morskoj pjeni, suđeno je meni / Samo jedan tren ću gledat’ sunca zrak / Što i morskoj pjeni, suđeno je meni / Jer već me dolje vuku, dubina i mrak”; Iz pjesme “Kad klonem snagom”). I kada Vito pjeva o ženi, i o čovjeku, i o đetetu, i o gradu, i o njegovom Nikšiću, i o neđelji u Nikšiću i o svakoj neđelji u svakom gradu, i o ubogim i siromašnim, i o skitnicama i beskućnicima, i o prirodi, travi, bilju i voću, i o političkim, partijskim i ideološkim konferencijama i sastancima, i o pticama i vrapcima, i o učiteljici, i o svojim vršnjacima i drugovima, i o svojim školskim drugaricama i gimnazijalkama, i o svojoj plemenitoj sabratiji u liku velikog broja životinja, svuda, svuda, u svim pjesmama, on voli, voli, voli, i samo i jedino opet voli, ljubi, snijeva, grli sav kosmos, svakog čovjeka, svaku živu i neživu tvar, sve što postoji na Zemlji pod kapom nebeskom.

Vito je čitavog života i u svim svojim pjesmama gorljivo, strasno, do kraja, apsolutno posvećeno i “osvećeno”, nježno, lahko da ne može biti lahkije a opet surovo i bolno i očajno istinito vapio i preklinjao za samo malo ljubavi – i kada je ne pominje direktno, ona je uvijek i platonska i čulna, i čežnjiva (da li i oslobađajuća) i tjeskobna (da li i onespokojavajuća) – za samo malo nježnosti, da bi bar donekle ublažio i popunio “ogromnu glad” za njima – “Sonja, izađi da skitamo, / imam ludu želju večeras da lutam. / Sonja, izađi i iznesi samo / malo nježnosti ispod kaputa. // Malo nježnosti, malo samo, / zalogaj jedan za ogromnu glad. / Sonja, izađi da skitamo, / noćas je nestvarno lijep grad.” (Pjesma “Prvi snijeg“) – za samo kap čiste ljubavi i za samo kap čistog voljenja, za Krklečevu samo “kap čistoga života”, za sopstvenu, Vitovu samo “kap čiste kuraži, one stare”, “kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku”, ma od koga i kada, u kojemu dobu i vremenu, na koji način i kako oni dolazili.

Vitova poezija govori o utopijskoj i nemoguće ostvarivoj čežnji i želji o povratku iz samotnog boemskog života izgnanika i kafanskog utopljenika u samozaborav, u ono što je prethodilo svemu, u ono što je bilo na početku, da je, ontološki gledano, po pravdi i sreći čovjekovoj u alfa i omega svega, u ono doba koje simboliše ljudsku nevinost i dobrotu – “Noćas tako želim da me neko voli, / pregršt nečije nježnosti mi treba; / noćas ću sve da zaboravim i prebolim / i da se vratim u naručje neba. / Ja sam bio kafanski i više niči, / i bio pust i prezren – neželjen kao grobar. / Noćas bih htio sebi – dječaku da ličim / i da mi opet kažu kako sam dobar.” (Pjesma “Intime”) – nadu, slutnju i obećanje o do kraja ostvarenom, srećnom i punom životu, o ostvarenju svega onoga što svako ljudsko biće po prirodi i predispozicijama u sebi nosi, a to je maksimalna realizacija svih ljudskih potencijala o čemu su najpoznatiji svjetski filozofi i drugi mislioci različitih društvenih nauka napisali tomove i tomove debelih, najdebljih knjiga. A sve te hiljade i hiljade stranica zaśenjuje, upravo zastiđuje, Vitova poezija!

                                                     Kraj