Maksim Vujačić kaže da je Vito istoriju, prostor, ljude i običaje Crne Gore poznavao kao malo ko prije i poslije njega. O tome je śedočio i pjesnik Brana Petrović: „... Davno, davno, na ’studijskom’ putovanju po Crnoj Gori nekim starim džipom, Vito je nesebično uzeo na sebe ulogu vodiča, čiče(rona). Nikad se takav čičerone više neće roditi. Nikad sa takvim poznavanjem Crne Gore, od istorije, geografije i pomorstva, do etnologije, pesništva i Njegoša. Znao je svaki potok, svako selo, svaku kuću i svakog domaćina u kući. I bejaše takav čudan čovek, da mu je svaka kuća, i u visokim planinama, bila otvorena. I svuda ga dočekivahu kao kuma, kao položajnika, badnjačara, milog zeta, ujaka i pesnika. Pre Vitovog dolaska mnogi domaćin nije znao da mu je đed bio čuveni junak sa Skadra, pa kad Vito i tome ispriča istoriju nastane radost u kući, živne čuvarkuća ispod praga. Domaćin se uzoholi, snaje se uzmuvaju, stiže loza i pršut, zanoći se obavezno. Svaka je kuća bila slavnija ako je Vito pohodi. Znao je svako groblje i svaki grob reklo bi se, i svakog onog koji počivaše u grobu. Bio je upućen na poimanje smrti, taj vitez. Nema stope zemlje, govoraše, da nije nečiji grob, nečiji amanet. I neprestano govoraše: Tu je bilo to, tamo ono, od praslovenskih vremena, preko dukljanske slave do dana današnjeg. Imao je dve hiljade godina, pamtio je mnogo. Znanje nije čuvao za sebe, nije škrtario, taj čovek.

 Nekako desetog dana ugledasmo jedno čvornovato drvo na kamenitoj padini, drvo za udžbenike iz samotništva, uporstva, žilavosti i snage, a bogme i drvo da ga Mijo Mijušković Dobri izloži u Parizu. Već dobrano zamoren, što od loze što od stare slave, rekoh prilično grubo: Nikoliću, silo nebeska, diko prađedovska, istorijski institutu jedan, ako i uz ono drvo, ono tamo, ide neka istorija, prećuti je, molim te, mnogo mi je!

 – Od volje ti, Banja – reče Vito. – Prećutaću. No mi te žao da ne saznaš đe je poginuo Bajo Pivljanin.

 I uz blagost (nezaboravnu blagost i osmeh Vita Nikolića), pravog učitelja, koji olako pređe preko đačke drskosti, dugo je govorio o Baju Pivljaninu, hajduku, junaku i legendi.

Takav je bio Vito Nikolić.

S malo pesničkih knjiga, ali velike pesničke slave...”

Sam Vito o ovoj temi – o svojoj vezanosti za prošlost i tradiciju Crne Gore i istorijsko trajanje crnogorskog naroda kome je pripadao – govorio je: “Kako ja stvaram te moje pjesme? Nikakve vještine tu ne treba, samo se treba naučiti da se govori iz dubine duše naroda, svojih ljudi, svoje sredine i sve će doći na svoje mjesto. Dakle, ne stiditi se ni malo uticaja Jesenjina, naročito svojih pjesnika i svojega jezika, svoje tradicije, jer moje pjesme, kad bih ja pravio neku analizu i ukazao na nešto što bi izučavali ljudi, rekao bih da one, ili dobar dio njih, upravo počivaju na tradiciji.”

 Čini se da i pjesma “Mećava” pripada ovom tradicijskom i nasljednom elementu naroda i zemlje, odnosno Crnogoraca i Crne Gore i šireg istorijsko-antropološko-mentalitetsko-zavičajnog, jezičkog, etničkog, etičkog, kulturnog i civilizacijskog kruga: “Sam je noćas na mećavi / i vuci mu trag slijede, / ko zna, sjutra, kad zaplavi, / gdje će biti i šta htjede. / Pjesmo moja, pomoli se / za njegovu ludu glavu, / i oslušni – ako vrisne / da idemo u mećavu.”

                                           Nastavlja se