''... Ljubav je sva od nemira i pokreta, antistanje i pokušaj vazda neuspješni da se odstrani osjećanje nepotpunosti koje nam je utisnuto u samo biće. Lišeni nečeg, nedovoljni, nedotavni, vučeni da izađemo iz granica – kad nam to trenutno pođe za rukom, nad ponorom, kličemo od sreće što se tako spajamo sa vansvijetom.'' (Mihailo Lalić)
Neovisnost se može izgubiti, a može se i ponovno izboriti. No, duša i sadržaj neke države i neke kulture gube se samo jednom, zauvijek.
Vlast se ne traži, ona se nameće, ćutanjem partnera i ponižavanjem države
U knjizi „Srpski zločini u Crnoj Gori“, izdatoj od strane Kraljevske Crnogorske štamparije u Rimu 1921. g. piše: „Mitropolit crnogorski (Mitrofan Ban) umro je koncem mjeseca septembra 1920. u 76. godini na Cetinju. Na samrtnom času izjavio je, da je u decembru 1918. pod prijetnjom smrti od strane Srba priznao aneksiju Crne Gore Srbiji i da je ovu izjavu učinio grofu Salisu, izaslaniku Vel. Britanije za anketu u Crnoj Gori. Potonje riječi mitropolitove su bile dirljivi apel na Kralja i narod crnogorski, tražeći da mu oproste ono što je i sam smatrao izdajstvom svoje otadžbine“
