Crna Gora između prošlosti i budućnosti: politički progon, istorijski revizionizam i klerikalizacija kao ogledalo društvenog raskola
Piše: Milan Brdar
Crna
Gora se danas nalazi na jednom od svojih najturbulentnijih društveno–političkih
raskršća od obnove nezavisnosti 2006. godine. Od izbora 2020. godine,
koji su označili kraj tridesetogodišnje vladavine Demokratske partije
socijalista (DPS), crnogorsko društvo prolazi kroz proces duboke političke i
ideološke transformacije. Ta transformacija nije plod organskih društvenih
promjena, već rezultat spoljnih i unutrašnjih pritisaka, koji su ujedno
razotkrili sve slabosti jednog malog i podijeljenog društva, slabosti koje su i
prije bile prisutne, ali sada dobile institucionalni oblik.
U
tom kontekstu, sve češće se govori o političkom progonu neistomišljenika, o
pokušajima urušavanja reputacije i rastućeg rejtinga DPS-a, o istorijskom
revizionizmu koji negira antifašističke korijene crnogorske države, te o
klerikalizaciji i posrbljavanju javnog prostora pod uticajem Srpske pravoslavne
crkve. Paralelno s tim procesima, Crna Gora se suočava s teškom ekonomskom
krizom i sa zabrinjavajućim demografskim trendovima koji su, paradoksalno,
do 2020. godine bili jedini pozitivni u regionu bivše Jugoslavije.
Politički
progon u savremenoj Crnoj Gori ne odvija se u klasičnom autoritarnom obliku,
putem fizičke represije ili zabrane opozicionih djelovanja, već kroz suptilne,
ali sistemske mehanizme: selektivno tužilaštvo, medijsku demonizaciju,
targetiranje javnih službenika bliskih prethodnom režimu, te institucionalnu
marginalizaciju onih koji se identifikuju s državotvornim i procrnogorskim
vrijednostima.
Od 2020.
godine, promjenom vlasti, dominantni politički diskurs se promijenio iz
građanskog u etno–konfesionalni. Umjesto politike koja počiva na ideji
multietničkog suživota, otvorenosti i evropskog puta, nova politička paradigma
sve češće se zasniva na religijskoj pripadnosti i narativu „oslobođenja od
bivšeg režima". U toj retorici DPS, koji je decenijama bio simbol
državotvornosti i nezavisnosti, postaje meta sistemske demonizacije, ne samo
kao politička partija, već i kao simbol jedne ideološke i civilizacijske
orijentacije.
Politički
progon, u ovom kontekstu, ima i socijalno–psihološki aspekt. U mnogim državnim
institucijama, posebno u sektoru bezbjednosti, obrazovanja i kulture,
sprovedene su „kadrovske čistke", gdje su ljudi gubili pozicije ne zbog
nekompetentnosti, već zbog „neprikladne političke ili nacionalne
orijentacije". Na taj način, politička lojalnost postaje važnija od
stručnosti, a osjećaj nesigurnosti se širi među onima koji su godinama gradili
državne institucije.
Demokratska
partija socijalista, kao najdugovječnija vladajuća partija u
postsocijalističkoj Evropi, danas je suočena s najintenzivnijim pokušajima
diskreditacije u svojoj istoriji. Iako su izbori 2020. označili smjenu
vlasti, politička borba nije završena, naprotiv, ona je dobila novi oblik:
pokušaj potpunog delegitimizovanja političke misije DPS-a.
Napadi
na DPS ne svode se isključivo na borbu za vlast, već predstavljaju pokušaj da
se izbriše ideološki kontinuitet crnogorske državotvorne politike. Diskurs koji
dominira u medijima i javnom prostoru pokušava prikazati DPS ne kao političku
organizaciju s uspjesima i greškama, već kao simbol „antinarodnog režima".
Takva retorika ima duboke posljedice: stvara generacijsku podjelu i dovodi do
opasne društvene podjele
U
stvarnosti, međutim, mnoge reforme koje su Crnu Goru približile Evropskoj
uniji, ojačale međunarodni ugled zemlje i modernizovale njene institucije,
sprovedene su upravo u periodu vladavine DPS-a. Rast rejtinga te partije u
posljednjih godinu dana može se tumačiti kao reakcija građana na osjećaj
nepravde, političke nestabilnosti i urušavanja sekularnog identiteta države.
Crna
Gora je bila jedna od najčasnijih tačaka antifašističke borbe u Evropi. U
Drugom svjetskom ratu, od svih tadašnjih jugoslovenskih teritorija, upravo Crna
Gora je procentualno dala najviše boraca i žrtava u borbi protiv okupatora i
domaćih kvislinga. Taj antifašistički duh bio je temelj na kojem se gradila
moderna crnogorska državnost, a 1945. i 2006. godine taj duh je
simbolizovao obnovu slobode.
Međutim,
u posljednjih pet godina svjedočimo pokušajima relativizacije i revizije te
istorije. Pojavljuju se javne inicijative koje pokušavaju rehabilitovati
kolaboracionističke pokrete iz Drugog svjetskog rata, prikazujući ih kao „žrtve
komunističkog režima". Takvi pokušaji nisu izolovani, već su često
povezani s političkim strukturama i crkvenim narativima koji nastoje
promijeniti istorijsku percepciju Crne Gore.
Revizionizam
ima i simbolički izraz i to uklanjanje ili ignorisanje spomenika
antifašističkim herojima, preimenovanje ulica, umanjenje značaja 13. jula i 21.
maja kao državnih praznika. Time se, svjesno ili nesvjesno, potkopava
istorijska vertikala na kojoj počiva crnogorski identitet.
Od 2020.
godine religija je u Crnoj Gori ponovo postala politička kategorija. Srpska
pravoslavna crkva, kao institucija koja ima snažan uticaj u društvenom životu,
iz pozicije vjerskog subjekta prešla je u ulogu političkog aktera. Masovni
litijski pokreti 2019–2020. godine, iako u suštini predstavljeni kao
„vjerski", imali su duboku političku pozadinu. Oni su doprinijeli promjeni
vlasti i redefinisanju crnogorske političke scene.
Klerikalizacija
društva ne ogleda se samo u političkoj retorici, već i u obrazovanju, medijima
i kulturnim institucijama. U školama se sve češće promoviše vjerski moralizam
umjesto građanskog odgoja, dok medijski prostor favorizuje religijsko-nacionalne
teme u odnosu na građanske vrijednosti. Time se ruši sekularni karakter države,
zagarantovan Ustavom Crne Gore, i jača osjećaj pripadnosti „vjerskom
kolektivu" naspram građanskog identiteta.
Ovaj
proces ima i širi geopolitički kontekst. Klerikalizacija Crne Gore dio je šire
strategije „kulturnog uticaja" koju promovišu pojedine regionalne i
međunarodne sile, koristeći religiju kao instrument političkog oblikovanja
Balkana.
Jedan
od najosjetljivijih procesa u savremenoj Crnoj Gori jeste pokušaj posrbljavanja
– odnosno, stvaranja narativa da je Crna Gora „istorijski srpska država".
Taj narativ, koji ima duboke korijene u 19. i 20. vijeku, ponovo je oživljen
kroz političku retoriku i crkvene strukture. Njegov cilj nije samo kulturna dominacija,
već i redefinisanje samog pojma crnogorstva.
Ono
što se danas naziva „posrbljavanje" ne manifestuje se samo kroz jezik,
školstvo i medije, već kroz reinterpretaciju istorijskih događaja – posebno
perioda Petrović-Njegoša i oslobodilačkih ratova. Crnogorska kultura i istorija
se prikazuju kao „ogranci srpskog identiteta", čime se umanjuje
samobitnost crnogorskog naroda.
Takav
trend vodi ka kulturnom raslojavanju, gdje se građani sve više identifikuju kao
pripadnici etničkih kolektiva, a ne kao građani jedinstvene države. Posljedica
toga je slabljenje državnog identiteta, a jačanje međusobne sumnje i
netrpeljivosti.
Ekonomska
situacija u Crnoj Gori danas je izrazito teška. Inflacija, rast cijena osnovnih
životnih namirnica, masovno iseljavanje mladih i smanjenje investicija jasno
ukazuju da društvo plaća cijenu političke nestabilnosti. Prema podacima
međunarodnih institucija, u proteklih pet godina Crna Gora bilježi jedan od
najnižih nivoa investicione aktivnosti i jedan od najviših nivoa javnog duga u
regionu.
Do 2020.
godine, Crna Gora je bila jedina država bivše Jugoslavije koja je imala
pozitivan prirodni priraštaj. Danas, taj trend je prekinut. Demografska slika
pokazuje stagnaciju nataliteta, uz rast emigracije mladih stručnjaka ka
zapadnoevropskim zemljama. Ekonomska neizvjesnost, osjećaj političke
nesigurnosti i gubitak povjerenja u institucije glavni su razlozi tog procesa.
Ovakvi
trendovi prijete da dovedu do trajne demografske erozije, što bi imalo
dalekosežne posljedice po opstanak crnogorske nacije i državnosti.
Crna
Gora danas ne vodi borbu između partija, već borbu između dva koncepta društva:
građanskog, sekularnog, antifašističkog i evropskog, koji je bio temelj
nezavisne Crne Gore 2006 godine i etno–vjerskog , klerikalnog i
revizionističkog koji nastoji da zemlju vrati u okvire prošlosti i
podredi je interesima regionalnih centara moći.
Politički
progon, revizionizam i klerikalizacija nisu samo političke pojave, već simptomi
dublje društvene krize. Crna Gora je, kroz istoriju, opstajala zahvaljujući
sposobnosti da pomiri različitosti i da se uvijek opredijeli za slobodu. Danas,
više nego ikad, potrebno je vratiti povjerenje u institucije, obnoviti
sekularni duh i reafirmisati antifašističke vrijednosti kao stub crnogorskog
identiteta.
Borba
za očuvanje građanskog karaktera Crne Gore nije borba jedne partije ili
ideologije, već je to borba za očuvanje samog smisla njene državnosti.
0 Komentara