Kultura

Goran Sekulović

‘’VJENČANJE METAFIZIČKO’’ RISTA RATKOVIĆA (VI)

Jul 09, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

''Krvavo'' je i ''zagrobno živo'' sve kod Ratkovića: i ljudi i prostor-okolina, i čovjek-subjektivitet i objektivitet-priroda svijeta – kod njega je i ''okrvavljen bog'', i ''krvavo nebo'', pa se čak i ''krvavo kotrlja Zemlja''!? – u kojoj prirodni elementi i prapočela kao što je vjetar, iako ''slijep'', takođe ''zagrobno živi'' – ''Razmahni krilima, vjetre/tako silno da više razlike ne bude/između neba i tebe.'' Dakle, sve je zagrobno živo i sve je krvavo!? Pa ili je sve krvavo jer je sve zagrobno živo, ili je sve zagrobno živo budući da je sve krvavo?! I jedno i drugo sasvim dovoljno (i previše!?) govori o prirodi čovjeka i života, ljudskog društva, svijeta i istorije!? Uz krvavi pjesnikov pozdrav mrtve voljene tu je i druga najistinskija i najporaznija, najbolnija i najtragičnija paradigma ontološke neadekvatnosti susreta Zemlje i Čovjeka, naime grobljansko ''krvavo lišće ljudskoga mesa!'', kao nijemi pokrov i jedini vidljivi znak suštine, moći i snage nihilizma i ništavila, uništavanja i propadanja.

Kod Rista Ratkovića je zapravo riječ o ontologiji praznine, nestanka svega do samog dna nepostojanja i nulte tačke, ali, ne zastanka (izostanka! trenutnog neprisustva!), ili malo kasnijeg, vrlo brzog, dakle, skorašnjeg obnavljanja svjetskog bića, ne, već njegovog najkonačnijeg prestanka i jednom za svagda umiranja i usmrćenja. I otud, i zato – jer je tako ''logično'' – ''svaka stvar/bješe zagrobno živa.’’ Kao da se čitav jedan svijet, ovozemaljski, đavolski (đavolji), realni, materijalni, fizički, prebacuje, oneobičava, nestaje, prestaje-prerasta i transponuje u jedan sasvim drugi, onostrani, metafizički, irealni, nebeski, anđelski!? Pjesnik ne priznaje smrt kao fizičku, realno neporecivu činjenicu, a đe nema smrti nema ni života, nema prolaznosti i nestajanja, ništenja i nihilizma, sve je u tom slučaju praznina, ništavilo, posvemašnja smrt iliti pustinja, pustinja materije, fizikusa, pijeska, pješčanih dina, fizičkog svijeta, ali ne i pustinja duha, metafizike i snoviđenja!?

‘’To zaustavljanje prolaznosti, nepriznavanje smrti, usporavanje i osporavanje definitivnog opraštanja od bliskih i nedužnih (a samo oni, ti nedužni i čedni, hitro odlaze iz života) precizno je odslikano u ravnopravnom razgovoru između ‘mrtvih’ i ‘živih’. A gdje je razlika između ove dvije kategorije bića? U čemu su ta bića ujedinjena? Mrtvo dijete iz ormana hrabri svog tragično siromašnog oca koji nije imao ni toliko novca da bi svoje najmilije, svoje  č e d o  mogao da sahrani. Ali to je i jedini slučaj da pjesnik indirektno slika seanse s mrtvima. U slučaju voljene žene, sestre egipatske carice-mumije ili ‘bivših anđela’, pjesnik saobraća neposredno, u najblažem, gotovo pobožnom tonu. Pobožnom čak i onda kada to prelazi u bogohulnost.’’[1]

Pjesnik krvavo pozdravlja i sebe samog: ''On beše tužno lep, kao jesenje lišće. I tako umoran da se od groznog umora njegova plašilo i samo groblje. Sa dna očiju mu, mirnih kao da su balsamovane, blistala je još samo snaga uništavanja i propadanja: snaga raskošna i čudna kao kad bi još pre podneva sunce zalazilo. Sve strasti ognja i soka behu zapretane pod zlatnim pepelom jezivo prazne svetlosti.

Tražio je još samo lepotu radi lepote, samo još oko nje obletalo je jato senki njegovih snova. I, voleo je da veruje da je baš ona ta lepota radi lepote, lepota kao neko neprirodno prisustvo svoga sopstvenog odsustva. Zato je još više voleo njenu senku u ogledalu. Savršeniji mir blistao mu je iz toga staklenog neba...

Ni slutila nije da on njenu senku miluje očima radi nepostojanja njene stvarnosti. U beloj šumi njene ljubavi crnio se tajno a neumitno samo pramen sumnje da on ne voli njenu senku baš radi stvarnosti same te senke.''[2]

Njena prozračnost u ogledalu se prelila u ljubomoru – ''Njen pogled se okameni u beskraj, i začu uplašeno svoje reči: 'Sad me voli, i nikad mi o njoj ne govori!' A on ode, i nikad joj se ne vrati više. Jer ona beše prirodna i stvarna.''[3]

Pjesnik je u sumnji, u pitanju i brizi da li njegovo srce, koje je inače tome vično i (o)sposob(lje)no, ''otkucava ravnomjerno'' – ''tajne znakove duha, duha ili druge materije''.[4]

''Ali, šta mi sva ta pitanja znače,/za ovo krvavo lišće ljudskoga mesa!'', rezignirano se pita Ratković. U metafizičkom svijetu ''krilatog junaštva'' i potrage za odgovorom na pitanje ''koje li doline neba otkriva besomučni raj?'', pjesnik pjeva – ''izukrstiše se java i san''[5] Lima i Nila[6], crnogorskog ''nevidboga''[7] i egipatske pustinje, jadikovanja i jadikovke, i crnogorske (''... od bola i jada besmislenog//Na grobu jednom, gle, nikao divan cvijet,/krilat ko osmijeh nekada one/što sad dolje spi.//O, to i jeste njeno bivše oko,/taj krilati cvijet!''[8]) i arapske (''Vjetar nanese pjesmu Arapina./Bol i dosada cvili mu u glasu./To je pjesma jadikovka...''[9] potomka i potomaka ''Ramzesa i prvog i posljednjeg''[10]). U tom svijetu, vidimo, ‘’svaka stvar’’ je ‘’zagrobno živa’’. Pjesniku sve najmilije – ‘’jadnice moja!...velika patnice moja,/krvavo te pozdravljam’’[11]; ‘’oči u majke moje, zelene i hladne‘’[12]; ‘’anđele bivše’’… – neko ‘’otjera sa izvora/ oka moga.../Ne vidim vas.//Još samo u snježnom cvijeću prozorskom/tražim krila i koljena vaša predivna.//Uzalud.’’[13]