Po čemu će Crnogorci svih vjera i nacija pamtiti 2020? Hoće li godinu u kojoj su veliki dio vremena proveli u prisilnim izolacij ama, u bolnicama, u strahu zapamtiti po epidemiji koja je do sada odnijela gotovo sedam stotina života ili po političkom zemljotresu kojim je trodecenijska vlast Demokratske partije socijalista i njenih koalicionih partnera zamijenjena vlašću koju crnogorski i bosansko – hercegovački pisac Andrej Nikolaidis naziva „koalicijom crkve i krupnog kapitala”?

Nikolaidis, čiji je roman Odlazak ovogodišnji kandidat za najznačajniju hrvatsku književnu nagradu, Nagradu Fric, za Pobjedu kaže da ga u jednu ruku uveseljava naša neprekidna potreba da svako vrijeme proglašavamo “istorijskim”.

“Emil Zola kaže da ljudi ruže sadašnjost samo zato što ništa ne znaju o prošlosti. I ranije su svijet pogađale pandemije, ekonomske krize, ratovi… Oni koji su preživjeli ,,španjolicu“ dali bi, siguran sam, pola imetka da su, ako su već morali, imali posla sa ko vidom”, kaže Andrej Nikolaidis za Pobjedu.

“Zabavljale su me priče da nai kon korona virusa više ništa neće bid i isto. Najavljivao se i kraj kapitalizma i i veliki povratak države. Ispostavilo se, međutim, da je kapitalizam živ i ; zdrav, ništa mu ne fali: najbogatiji ljudi na svijetu ove su godine zaradili više nego ikada, i to upravo zahvaljujući pandemiji. Kriza je mehanizam koji je kapitalizmu uvijek od koristi. Sjetite se lekcije iz Drugogsvjetskog rata: fašizacija društva jedan je od načina na koji kapitalizam reaguje na krizu. Budući da se, dakle, ni u narednoj godini ništabitno neće promijeniti, lično mi se ne žuri da izađem iz 2020”.

Ne žuri Vam se?!

NIKOLAIDIS: Ne. Prilično sam siguran da ni 2021. godina neće biti mnogo bolja. Doduše, u međuvremenu će stići vakcina protiv kovida-19, nakon koje bismo mogli početi slobodnije da se krećemo. Istovremeno, mogli bismo ostati bez dodatnih sloboda.

Što je u Crnoj Gori bio događaj kojije obilježio 2020. godinu?

NIKOLAIDIS: Prvi dio godine proveli smo u suočavanju sa krhkošću tradicije prosvetiteljstva; drugi dio u nemoćnom konstatovanju da prisustvujemo slomu prosvijećenosti, čija je tanka kora zapravo bila mnogo tanja nego što smo mislili. To je pokazala promjena vlasti na izborima. I na tom nivou mislim da će 2021. biti gora od prethodne: sve namjere ove vlasti doći će do izražaja.

Zar već nijesu došle?

NIKOLAIDIS: Iako je ovo što su učinili tokom proteklih dvadesetak dana zaista impresivno, siguran sam da mogu mnogo gore. Što će, bojim se, u godini pred nama i dokazati.

Litije koje je predvodio mitropolit Srpske pravoslavne crkce Amfilohije pokazale su da je energija koja je na tim protestima pokazana, a koja je decenijama bila potiskivana, sastavni i konstitutivni dio crnogorskog društva. Sve priče o Crnoj Gori kao o stabilnom, multikulturalnom, sekularnom, tolerantnom i građanskom društvu su, pred eksplozijom te dugo potiskivane nacionalističke energije, pale u vodu. Građanski dio Crne Gore uljuljkavao se i zaboravio da se neke stvari ne podrazumijevaju.

Što se ne podrazumijeva?

NIKOLAIDIS: Ne zaboravite da su na ovim izborima glasali ljudi koji su 2006, u vrijeme obnove crnogorske državne nezavisnosti, imali četiri, pet godina i koji nemaju iskustvo koje imamo Vi ili ja. Mislim na fašizaciju društva devedesetih, na ratove, sankcije, genocid u komšiluku kojem aplaudira dio vaših sugrađana, na Sedmi bataljon, na prijetnje građanskim ratom u Crnoj Gori…

Ti ljudi su se i rodili i prvi put glasali pod vladavinom DPS-a. Gledali su sve užase te vlasti, ne znajući, ponavljam, sve što smo znali Vi i ja i što je neke od nas moglo opredijeliti da ne nasjednemo na političku ponudu koja je suštinski donijela revitalizaciju najgoreg iskustva devedesetih. Umjesto dobrog školskog, obrazovnog sitema, dobrog građanskog obrazovanja, ti su mladi ljudi imali tabloide koji su ih neprekidno trovali.

Najzad, izbori 30. avgusta i sve što se događalo nakon njih pokazalo su da se u Crnoj Gori ne podrazumijeva ono što smo vjerovali da je neupitno: da su partizani dobri momci a četnici loši, da je u Srebrenici počinjen genocid, da je antifašizam jedan od temelja crnogorskog društva. Sve što je negacija ovih vrijednosti sada je isplivalo na površinu.

Na koji način je taj izokrenuti sistem vrijednosti proteklih decenija držan pod kontrolom?

NIKOLAIDIS: Dio crnogorskih građana očito nije osobito gadljiv na srpski nacionalizam. Kako je bivša vlast to kontrolisala ne znam, niti želim da znam. U svakom slučaju, jasno je da čista proevropska, građanska, sekularna politička ponuda, koja nije pristajala na trule kompromise sa SPC, ovdje nikada nije pobijedila.

U Crnoj Gori se do političkog zaokreta dolazilo tako što je Demokratska partija socijalista (DPS), prolazeći kroz proces fašizacije društva, krajem devedesetih napravila radikalan zaokret i prihvatila elemente programa Liberalnog saveza ideju samostalne, sekularne, evropske i građanske Crne Gore. Na izbore nikada nijesu izašle izvorno suverenističke partije i same dobile pedeset i dva procenta podrške. Nikada!

Posljednjih trideset godina, smjena vlasti u Crnoj Gori moguća je bila jedino na energiji velikosrpskog nacionalizma. Na toj je platformi 1989. smijenjena ondašnja socijalistička vlast. U međuvremenu ništa. Posljednje izbore nije dobila energija takozvanih građanista, nego su se oni kao paraziti priključili srpskom nacionalizmu i zaposjeli mjesta u vladi. Da su Milo Đukanović i DPS, ovakvi kakvi su, rekli da se zalažu za „srpski svet”, za veliku Srbiju, građani bi glasali za njih. Ne bi im smetala korupcija, nepotizam… Ništa!

Znači li to da Crna Gora posljednjih trideset godina nije imala iskustvo istinskog građanskog društva?

NIKOLAIDIS: Znači. Uostalom, zar to nije pokazao način na koji je nova vlast dočekala inicijativu Liberalne partije o Zakonu o zabrani fašističkih, neofašističkih i vojnih nacionalističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola ili Bošnjačke stranke o izglasavanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici?

Mučno je bilo posmatrati brzinu i gnušanje sa kojim su poslanici nove vlasti odbili ove inicijativu u crnogorskoj Skupštini. Gotovo svi regionalni mediji prenijeli su tu vijest.

NIKOLAIDIS: Tome je prethodila izjava Gorana Danilovića, koju su Bošnjaci pravilno protumačili u smislu prijetećih signala koje im šalje nova većina. Vjerovatno su zato i razmišljali o tome da ne učestvuju u skupštinskoj raspravi o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Iako se taj zakon jednako tiče Vas, Andrije Mandića, mene ili Bošnjaka.

Na kraju, znate li kako će u Crnoj Gori završiti rasprava o genocidu u Srebrenici? Ne više ni negiranjem genocida, to je faza koju smo prevazišli. Biće mnogo strasnije: da, bio je genocid, pa šta! Sta hoćete?!

Kako to znate?

NIKOLAIDIS: Veoma pažljivo sam slušao Šta su o bošnjačkoj inicijativi da se u parlamentu usvoji rezolucija o genocidu u Srebrenici govorili Aleksa Bečić i Goran Danilović. Bečić se sakrio iza haške presude i rekao da je u redu to što je sud presudio. Iskreno, ne interesuje me šta predsjednik Skupštine misli o presudi Suda u Hagu interesuje me šta misli o genocidu u Srebrenici.

Pa, zar nijesmo vidjeli što misli 29. decembra, kada je glasao o dnevnom redu tog skupštinskog zasijedanja?

NIKOLAIDIS: Jesmo, naravno. I ono što je rekao Goran Danilović je doslovno jezivo: njegova namjera je da zgazi Bošnjake u Crnoj Gori.

Kako?

NIKOLAIDIS: Danilović kreira atmosferu u kojoj će svi spremni da otvoreno govore o genocidu u Srebrenici, a nijesu Bošnjaci, biti proglašeni za monstrume koji instrumentalizuju bošnjačku žrtvu i ne doprinosi pomirenju u Crnoj Gori. Šta to znači? Znači da ćutite i radite ono što od vas očekuje i zahtijeva većina.

Što tačno doprinosipomirenju o kojem ne govori samo Goran Danilović? Cutanje na otvoreno diskriminisanje Crnogoraca? Ura poručuje da izmijenjeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti vidi kao put ka pomirenju.

NIKOLAIDIS: Ura osvaja nove vrhove malograđanštine i licemjerja. Božena Jelušić, koja saopštava da je zabrinuta zbog klerikalizacije društva, lično obezbjeđuje skupštinsku većinu vlasti koja tu klerikalizaciju sprovodi. Filip Adžić se navodno suprotstavlja izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti i, šta čini? Umjesto da spriječi usvajanje zakona tako što će u Skupštini glasati protiv, on se povlači iz parlamenta kako bi obezbijedio većinu potrebnu za izglasavanje tog diskriminatorskog akta; seli se u Vladu, koja je predlagač zakona protiv kojeg je navodno. To je kao da se protivite rasnom nasilju i svoje protivljenje izrazite tako što postanete blagajnik Klu Klux Klana.

Ovo što se događa iznimno je opasno i neugodno. Ljudi sa strane to bolje vide. Danas mi je prijatelj iz Bosne i Hercegovine zabrinuto rekao da Crna Gora pada u ambis brzinom svjetlosti.

Pada li? Doživljava li crnogorsko društvo zaista civilizacijski sunovrat?

NIKOLAIDIS: Doživljava. Mislim da će oporavak biti veoma dug i da će za to biti neophodno mnogo vrline onih čiji je cilj evropska, sekularna, građanska Crna Gora.

Kada kažete da će oporavak biti dug, znači li to da vjerujete premijeru Zdravku Krivokapiću koji kaže da će njegova Vlada, uprkos svemu, opstati pun mandat?

NIKOLAIDIS: Vjerujem mu. Kako će to izgledati? Red retrogradnih politika, red hapšenja i „demonstracije pravne države“, kako bi se zadovoljio Brisel. Neko za sobom želi ostaviti tekst, sliku ili film koji će ljude i za stotinu godina tjerati na razmišljanje. Neko za sobom želi ostaviti mnogo zdrave djece…

A neki ljudi za sobom žele ostaviti što više uhapšenih. Ne znam je li Dritan Abazović pročitao „Kanon Leke Dukađinija“, pretpostavljam da jeste. Ipak, na osnovu njegovog javnog ponašanja, rekao bih kako je istinski poznavalac opusa drugog Leke Leke Rankovića.

Iz psihoanalize znamo da je ljubomora, svejedno je li nevjere partnera objektivno bilo ili nije, patološka struktura. Jednako tako, bez obzira je li uhapšeni objektivno kriv ili nevin žeđ za hapšenjem je patološka.

 Potpredsjednik Abazović ponavlja da Zapad podržava Vladu premijera Krivokapića, kao i politiku o kojoj govorite. Da li je moguće da zapadni partneri Crne Gore, na isti način na koji zatvaraju oči pred činjenicom da se u Srbiji predsjednika Aleksandra Vučića konstantno krše ljudska prava, da se guši sloboda medija, da je to jedina zemlja u Evropi koja ima parlament bez opozicije, sada ćute na klerofašizam, diskriminaciju Crnogoraca i hajdučiju u crnogorskoj Skupštini?

NIKOLAIDIS: Čini mi se da Zapad nije imao ništa protiv formiranja ovakve vladajuće većine, iako je izborni rezultat omogućavao i drugačije scenarije: vladu koju bi činili Demokrate, Ura, Socijaldemokrate, Socijaldemokratska partija Crne Gore i stranke manjinskih naroda. Bez učešća Demokratskog fronta, razumije se. Takvu vladu bi podržao DPS. Bila bi to multietnička, proevropska vlada, sposobna da sprovede neophodne reforme, da odblokira evropski put Crne Gore u EU…

Sve ono, dakle, što ne karakteriše Vladu Zdravka Krivokapića. Bio je dovoljan samo mig neke od zapadnih ambasada i Crna Gora bi dobila takvu vlast. To se nije dogodilo. Zašto? Nemam dovoljno informacija, pa nemam ni odgovor na to pitanje. U svakom slučaju, političku i istorijsku odgovornost za sve što se događa i što će se dogoditi imaće URA. Crna Gora je doživjela ozbiljan civilizacijski slom i jedini način da se odbrani je udruživanje svih suverenističkih snaga.

Koliko je to realno?

NIKOLAIDIS: Najgora stvar koja se dogodila DPS-u je to što je preuzela jednu ideju i nije uspjela da je realizuje do kraja. To znači da je na neki način protraćila, devalvirala.

Mislim da bi bilo veoma važno najprije revitalizovati ideju evropske, građanske, multietničke, sekularne Crne Gore, a ne samo oporavak suverenističkih partija. Javiće se pokreti, ne nužno i političke partije, koje će imati veoma kritički odnos prema svemu što se događalo od 2006. do danas, posebno prema politici aktuelne Vlade. Društvo prosto vapi za takvim pokretima. Sa druge strane, ostaje da vidimo koliko će hapšenjima koja su neizbježna biti oštećen DPS, kako će i hoće li uspjeti sve to da amortizuju, da li će im poći za rukom da sačuvaju svoje biračko tijelo. Takođe, vidjećemo šta će biti sa SDPom i SD-om…

Evo, brzo ćemo imati priliku da provjerimo jesam li samo neutemeljeni optimista koji najavljuje mogućnost formiranja suverenističkih pokreta važnih za očuvanje i usmjeravanje ideje evropske Crne Gore.

Bili biste dio takvog pokreta ili ćete na drugi način raditi na revitalizaciji ideje evropske, građanske Crne Gore?

NIKOLAIDIS: Ja sam Vam slon u staklarskoj radnji i teško da biste me mogli poslati na bilo kakav ozbiljan i politički razgovor.

Zašto?

NIKOLAIDIS: Bojim se da sam mnogo vještiji u vrijeđanju nego u dijeljenju komplimenata.

Vjeronauka i logika

Andrija Mandić najavljuje mogućnost uvođenja vjeronauke u škole. Hoće li i to proći, što mislite?

NIKOLAIDIS: Hoće. Biće malo ako i to imalo protivljenja, ali vlast računa na crnogorsku malograđanštinu: roditelji će ići linijom manjeg otpora, poviti kičmu uz obrazloženje „to je za dobro mog djeteta”. Ili „pa, kad već svi idu, neka ide i moje dijete; bolje da je/ga ne odvajam od drugih, da ne pravim od nje/njega ne pravim crnu ovcu”.

U slučaju da vjeronauka ne bude obavezan predmet pokažite integritet, recite „ne”. Ako bude obavezna, trebalo bi razmisliti o građanskim akcijama: od formiranja fondova koji bi roditeljima koji ne žele da im djeca idu na vjeronauku omogućio da tu djecu upišu u privatne škole u kojima vjeronauka nije obavezan predmet, do angažovanja pravnih timova koji će roditeljima pomoći da svoju djecu zaštite od indoktrinacije. Napokon, moguće su i subverzivne individualne građanske akcije.

Koje?

NIKOLAIDIS: Ako vas država zakonski obaveže da dijete pošaljete na vjeronauku, računajući na osnovu imena i prezimena da će dijete ići na pravoslavni vjeronauk dijete pošaljete na islamski ili katolički vjeronauk. Djetetu objasnite da to nije nešto u što vi vjerujete, ali neka sasluša u šta vjeruju njegovi susjedi koji se zovu drugačije od njega. Ovo, naravno, važi i obratno: ako držite da vjeronauci nije mjesto u javnim školama, a država je za vaše dijete, na osnovu njegovog ili njenog imena i prezimena predvidjela islamski ili katolički vjeronauk, vi ga pošaljite na vjeronauk druge religijske grupe. Volimo mi suživot i multikulturu, ali nijesmo baš toliko multikulturni, zar ne?

Najzad, zdrava logika čini čuda. Nakon časa vjeronauka, popričate sa djetetom, iznesete mu sljedeći epikurovski argument! Kamijev „Mit o Sizifu” počinje sljedećim iskazom: „Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem - samoubistvo”.

To samoubistvo, dodajem, istovremeno je i ozbiljan teološki problem. Teolozi tvrde da je, pored ostalog, bog „vječan” i „svemoguć”. Ali, može li bog počiniti samoubistvo? Ako može, nije vječan. Ako ne može, nije svemoguć.

Moramo razgovarati sa djecom ona su razumna i brzo uče, jer nemaju strah koji ljude, kada navodno odrastu, sprečava da slobodno misle. Nijesu inficirana konformizmom, koji je smrt mišljenja. U svakom slučaju, nametanje vjeronauka ateistima bio bi ozbiljan diskriminatorski akt, kojem nam je dužnost suprotstaviti se.

Borbom protiv korupcije pravdati vlastitu podršku desekularizaciji Crne Gore i klerikalizaciji javnog prostora manir je ozbiljno korumpiranih hulja.

Znate li kako će u Crnoj Gori završiti rasprava o genocidu u Srebrenici? Ne više ni negiranjem genocida, to je faza koju smo prevazišli. Biće mnogo strasnije: da, bio je genocid, pa šta! Šta hoćete?! Veoma pažljivo sam slušao šta su obošnjačkoj inicijativi da se u parlamentu usvoji rezolucija o genocidu u Srebrenici govorili Aleksa Bečić i Goran Danilović. Bečić se sakrio iza haške presude i rekao da je u redu to što je sud presudio. Iskreno, ne interesuje me šta predsjednik Skupštine misli o presudi Suda u Hagu interesuje me šta misli o genocidu u Srebrenici

Neko za sobom želi ostaviti mnogo zdrave djece.. A neki ljudi za sobom žele ostaviti što više uhapšenih. Ne znam je li Dritan Abazović pročitao “Kanon Leke Dukađinija“, pretpostavljam da jeste. Ipak, na osnovu njegovog javnog ponašanja, rekao bih kako je istinski poznavalac opusa drugog Leke Leke Rankovića

Mislim da bi bilo veoma važno najprije revitalizovati ideju evropske, građanske, multietničke, sekularne Crne Gore, a ne samo oporavak suverenističkih partija. Javiće se pokreti, ne nužno i političke partije, koje će imati veoma kritički odnos prema svemu što se događalo od 2006. do danas, posebno prema politici aktuelne Vlade. Društvo prosto vapi za takvim pokretima

Ura je partija krupnog kapitala koja je napravila pakt sa SPC

Ako je već „građanski pokret”, zašto je, što mislite, Ura prihvatila da vladu sastavlja u Manastiru Oštrog, da glasa za zakon koji je napisala SPC i kojim se Crnogorcima ukida pravo na identitet i na crkvu?

NIKOLAIDIS: Ura je partija krupnog kapitala, koja je napravila pakt sa najretrogradnijim dijelom crnogorskog društva, a to je SPC. Slovenačkl istoričar Božo Repe kaže da fašizam na vlast po pravilu dolazi u koalicijama, obično sa liberalnom partijom. Sve je procedura. Kupiti poslanika je jedno, izglasati zakon za koji imate 39 od potrebnih 41 glas je drugo. Prvo je korupcija. Drugo je fašističko gaženje Ustava. Iz prvog nikne drugo.

Što je tačno spojilo SPC i krupne kapitaliste, vlasnike proruskog tabloida Vijesti?

NIKOLAIDIS: Karlšmit kaže da politika počinje onda kada definišete ko’vam je neprijatelj. Ura i SPC imaju istog neprijatelja: DPS i Mila Đukanovića. Tu nema nikakvih principa i taj će savez, ponavljam, potrajati. Ako neko zaista i dalje misli da će Ura glasati protiv bilo kog zakona koji pred nju stavi SPC institucija koja je, dakle, Uru dovela na vlast dozvolite da izrazim duboko i iskreno saučešće ostatku zdravog razuma.

Posljednje izbore nije dobila energija takozvanih građanista, nego su se oni kao paraziti priključili srpskom nacionalizmu i zaposjeli mjesta u vladi Da su Milo Đukanović i DPS, ovakvi kakvi su, rekli da se zalažu za „srpski svet“, za veliku Srbiju, građani bi glasali za njih.

Ne bi im smetala korupcija, nepotizam… Ništa!