Od ove vrste “čiste poezije” o kojoj govori Miljenko Jergović, koja “ne znači ništa i ne treba nikom, nego samo smiruje i tješi, poput dječje uspavanke”, svakako je i pjesma “Uspavanka” u kojoj se smrt niđe ne spominje, ali je u bekgraundu prisutna kao đečja uspavanka o njoj, kao grozno i bolno podśećanje na brojna čedomorstva (od strane majke, ili, kako se govorilo, “osramoćene” porodice) vanbračne đece: “Buji, paji, / grijehu moj mali, / spavaj, moja lijepa sramoto, / zbog tebe su me otjerali / da tuđe rublje prostirem plotom. // Nazvali su me svačim redom / i kleli, / i mene i tebe, sine, / kao da ti nisi čedo, / lijepe oči materine. // Buji, paji, / da porasteš naji, / velik kao oni jablanovi, / snažan kao oni zagrljaji, / lijep kao ona mjesečina. // Spavaj, / lijepa sramoto materina.” Vitova đečja uspavanka o smrti, ili utjeha bez utjehe, pojavljuje se i u stihovima koje je posvetio Brani Petroviću – ”Sve zaboraviti / i kafanu / i pjesme / i nesne / SVE / pa opet voljeti / neku anu / iz prve klupe / petog ce. / Pa opet / sanjati / negdje / uz kišu / gladan / go i bos / velike ljude / koji pišu / i žarko željeti / da budeš / TO. / Pa opet / čitati / robinsona / i vjerovati / u sve priče / pa opet / biti/ divni siromah / koji / sem srca / nema ničeg.”, kao i u pjesmi “Dječak” – “Dječak je ubio lastu, a ostali dječaci su / povikali: / - Umrijeće ti majka!... Ko ubije lastu, umrijeće mu majka!... / - Ja nemam majku - rekao je Dječak. / - Onda će ti umrijeti otac. / - Nemam oca. / - A brata, sestru?... / Nemam ni brata ni sestru. / - Nemaš baš nikoga ?! / - Nikoga. / Dječaci su se zbunili. Kakva nesreća može da snađe nekoga ko je već toliko nesrećan? / Tišina je potrajala dugo, a onda se oglasi / Dječak milujući svoju žrtvu u kojoj više nije / bilo ni dana, ni sunca, ni cika... / - Žao mi lastu - rekao je tiho.” Čini se da je ovo Vitovo tiho lirsko pjevanje o smrti ili evociranje smrti, ovu đečju uspavanku o smrti, najbolje završiti sljedećim mislima koje se tako “dobro” i “uspješno” u njoj očituju i ovaploćuju: “Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk.” (Tom Stopard)

Simbolička paradigma XX-og vijeka nakon Aušvica

“Čujmo sada stihove iz pjesme “Istočni vestern”: “Pjesma je uvijek pri ruci / kao revolver o pojasu, / pa kad ti dojadi / - samo povuci / i tuci, / pravo u masu. / Pucaj u srca, / u čela, / u oči, / i ne poštedi / nikog živog, / a kad sve središ, / pažljivo zakoči / i kreni / polako / u krčmu / - na pivo.” Čovjek može da izvrši i samoubistvo s pjesmom, jer je istočni vestern naš domaći, rodni, zavičajni, samo nama podobni i samo slovenskoj duši pripadni vestern. I ubistvo čovjek može da izvrši i onda nije pjesma i svjetlost, san i svetost, dan i nada, obzorje i horizont, otvorenost i duševnost, nebo i budućnost, već tama i mrak, noć i tuga, bezdušje i očaj, zatvorenost i konačnost, zemlja i prošlost, beznađe i ništavilo. Vitov završni stih “...i kreni / polako / u krčmu / - na pivo”, simbolička je paradigma modernog svijeta i XX-og vijeka nakon Aušvica i svih drugih genocidnih konc-logora. Pjesma “Istočni vestern” je jedan od ponajboljih poetskih, umjetničkih odgovora na čuvena pitanja Teodora Adorna “Je li moguće pisati poeziju nakon Aušvica?” i „Je li moralno pisati poeziju nakon Aušvica?“ (Adornov filozofski odgovor je bio: „Pisati poeziju nakon Aušvica je barbarstvo“). Miljković je u biti postavio isto pitanje: “Hoće li sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj?”, a osnovu i objašnjenje njegovog čuvenog ironičnog “odgovora” da “poeziju će svi pisati” koji su sadržani u stihu “jer pesma se ne piše ona se živi”, potpisao bi sigurno i Vito. I on i Branko su pjesnici tame i mraka, crnila i noći. I jedan i drugi se stvaralački i ljudski, ličnosno i individualno brane od sveusrećiteljske, programirane, totalitarne, uniformne, jednodimenzionalne, u biti sive i jednoobrazne, ne-razlikovane ideologije “inžinjera duše”. Uvijek daju prednost životu u odnosu na ideologiju. Vito u pjesmi “Minut ćutanja za žive” (koji će uskoro biti mrtvi!) kaže: “Oslušni, ponekad, tako krišom, / i čućeš kako kisnu naše kosti / pod tamo nekom tamnom kišom / u toj svijetloj budućnosti.”

                                           Nastavlja se