Primjetno je sa raznih adresa da nas prozivaju ustašama, a nikada četnicima, što je po njima opravdano, a da nikada nijesmo bili niti jedno niti drugo ali su zato ustaše i četnici bili sluge fašizma i odrednica za izdaju.
Postoje trenuci kada ne svojom zaslugom osjetimo onaj potmuli udarac stida i žala i koji nam ostane dugo u sjećanju kao znak i opomena da zlo nije pobjeđeno i da ta borba traje i da će trajati dok ima i ljudi i civilizacije.
Pravdao se time da su ga „Lešinari“ zaustavili na ulici i da nije znao o kome se radi, a ni jednog momenta mu ne pada na pamet da kaže „ljudi, izvinite, ja ne dijelim takva uvjerenja, prevaren sam“
Zamislite vladu koja sa nelagodom dočekuje Dan nezavisnosti, jedva čeka da prođe, jer ne zna kako da se odnosi prema svemu tome
Vjerujem da je sad najvažnije da udruženim snagama objedinimo i obnovimo suverenističku energiju. “Nova nužda rađa nove sile”, kako je to rekao Njegoš. Gledajući istini u oči moramo ozbiljno prići - kritički i otvoreno - svakom problemu, oslanjajući se na iskustva, mudrost i hrabrost provjerenih ljudi, koji su sa Crnom Gorom, i njenim naporima da se iščupa iz balkanskog bespuća, bili i ostali u svakoj situaciji.
Odgovor na ovo pitanje leži u više puta manifestovanoj i notornoj mržnji vodećih ljudi sve tri koalicije, a osobito Demokratskog fronta, prema Milu Đukanoviću i prema svemu onome što on simbolizuje. Ta mržnja čini osnovno vezivno tkivo nesložne vladajuće garniture a eliminacija Mila Đukanovića je njihov zajednički i prioritetni cilj
Pitanje iz ovog naslova najviše adresiram na dušu i račun Crnogorske akademije nauka i umjetnosti – CANU. Gdje su ti ljudi i žene akademici iz CANU? Postoje li oni uopšte? Jesu li živi? Je li njima stanje tako dobro u državi Crnoj Gori da oni spavaju zimskim snom i ako je Proljeće uveliko već stiglo? Grize li savjest sve te akademike iz CANU štojoš ne dižu svoj glas u situaciji kada je Crna Gora izložena brutalnom širenju fašističko-četničke ideologije, vjerskog ekstremizma, razaranjima u svim sferama društva?
